Na redu i petnaesta runda piva

Izumitelji ‘alcoholic thrash metala’ ne posustaju. U proljeće su proslavili 30 godina postojanja, a na ljeto objavili petnaesti studijski album. Respektabilna činjenica, nema što.

Od prethodnog albuma “Volume 14”
prošle su dvije godine, a kako je to kod ovog benda slučaj, nisu se ni u
čemu promijenili. I dalje se pjeva o alkoholu na njihov specifičan,
zajebantski i opušten način.Gotovo cijeli album odsviran je u umjereno brzom tempu, s iznimkom pjesme “Witchhunt“, koja je za nijansu brža, ali ne radi se ni o kakvoj ‘razbijačini’. Prepoznatljivi, ‘drobeći’ heavy/thrash riffovi, protočne, kratke solaže, Gereovi kontrolirani poluvrišteći vokali u kombinaciji s melodijama i pravilnim ritmičkim izražavanjima, daju naslutiti da ljubitelji Tankarda ni ovoga puta neće biti razočarani. Ugostili su i kraljicu metala Doro, koja je pjevala u ‘hevijaneriziranoj’, nekako disharmoničnoj pjesmi “The Metal Lady Boy“, a osvježenu produkciju potpisuje Mihael Mainx (Disbelief, Böhse Onkelz, D-A-D…) i frankfurtski Studio 23.

U nešto drukčijoj pjesmi “Son of A Fridge” imamo uvod na akustičnoj, s bas gitarom u pozadini, te emotivni vokalni početak, nakon kojeg slijedi ubrzanje i pretvaranje u pjesmu umjereno brzog ritma. U prvom planu još su i “Rapid Fire“, “Running On Fumes” (akustični početak), te naslovna pjesma, koje imaju odlične gitarske melodiozne riffove, u kombinaciji s ritam sekcijom daju dovoljno čvrst i poletan zvuk i tempo, pa su ugodne i lagane za slušanje.

Najbolji album u tridesetogodišnjoj karijeri Tankarda ovo zasigurno nije, ali da je slušljiv, svjež i poletan, to sigurno jest. Možemo ga smjestiti u zlatnu sredinu među njihovih petnaest studijskih uradaka, negdje do prethodnika “Volume 14“. I konstatirati da će još mnogo, mnogo piva popiti članovi benda, kao i njihovi fanovi, dok se ovaj simpatičan, nadasve zabavan, dobrim dijelom i unikatan bend ne makne sa scene. Što duže ostao, to bolje.