Moskau: Posveta Coltraneu kroz naočale Waitsa i Cavea

Moskau je pomalo čudna grupica ljudi koja sa svakim novim izdanjem izbriše sve što su do tada imali, te krenu ispočetka. To se jasno osjeti u samom zvuku, s obzirom da su krenuli kao noise bend, ali i u članstvu, budući da nikad ne znaš u kojoj formaciji će doći svirati, jer su svi dobrodošli kod njih u vrijeme koje im odgovara.

Tako su malo po malo stigli do novog (tko zna kojeg po redu) albuma posvećenog Johnu Coltraneu i njegovom albumu (gle koincidencije) “A Love Supreme”. Jednu stvar su obećali, a to je da ovaj album neće ispasti kao još jedna posveta Waitsu i Caveu koje vole slušati. Međutim, to im nije do kraja uspjelo, što uopće nije loša stvar, jer upravo ta mješavina njihovog zvuka posljednjih godina i novih Coltraneovih utjecaja je ponovno dala iznimni rezultat kojeg vrijedi iznova preslušavati.

Kad sam prvi put čuo da se bend okreće jazzu i Coltraneu, pomislio sam opet su skroz pukli i kreću u sasvim novom smjeru, ali sad, kad konačno preslušavam album, sve sjeda na odličan način. Zbog privatnih razloga kasnim nekoliko tjedana s preslušavanjem, ali to nimalo ne umanjuje činjenicu da je ovaj album obavezno štivo svakog tko imalo prati domaću glazbenu scenu (sorry Žak, nije za tebe).

Novina na ovom albumu je podjela posla između okosnica benda. Grobenski je često bio većinski vlasnik autorstva nad pjesmama, dok su se ovdje fino podijelili. Django je preuzeo pisanje tekstova te pjevanje svih pjesama, dok je Grobenski ‘ograničen’ isključivo na svoj instrument i tu se razuzdao maksimalno.

Mislim da je vrijeme da konačno počnemo pričati i o samim rezultatima novog albuma…

Da, kombinacija Waits & Cave (ali i još neki drugi izvođači) nikad neće izaći iz Moskaua, što je zapravo dobra stvar, jer koliko god različite albume radili, tako dobivamo jednu karakterističnu Moskau sliku koja se vuče iz albuma u album. Ipak, ovdje su te utjecaje malo otpustili i prepustili se čistom uživanju u improvizacijskim sitnicama, pa tako svaka pjesma ima cijeli niz sitnih detalja koji guraju te pjesme k nekim novim sferama koje bend još nije posjetio.

Tri dugačke pjesme (gotovo deset minuta) i tri nešto kraće pjesme (‘normalnih 4-5 minuta’) sačinjavaju “Love Supreme”. Već iz samog pogleda na takvu minutažu jasno se može vidjeti da su ‘kraće’ pjesme ono što bi u normalnom svijetu težilo nekim singlicama, dok ove duže su čista sloboda izražavanja pri čemu se nisu libili potegnuti i do mnogih elemenata koji su van rocka ili jazza.

Uvodna “Hail, America” je najbliže glavnim uzorima (Waits & Cave), ali, s iskustvom koje do sad imaju, prebacili su to u mnogo ozbiljnije vode gdje dominira Djangova interpretacija uz poprilično mračnu i suspregnutu instrumentalnu podlogu. Druga polovica je Coltrane u svakom pogledu, od puhačkih dionica do maksimalne slobode izričaja svakog člana koji zajedno predstavljaju predivnu buku.

Sljedeća “Pentecost Morning” je baš nabrijana i tu dolazi do izražaja koliko je glazbeno Moskau napredovao svih ovih godina. Da je ovu pjesmu objavio neki strani ‘mračnjak’, vjerujem da bi brzo došla do etera kod nas, a ovako će vjerojatno ostati zapamćena samo kod ekipe koja prati Moskau kolektiv.

U “The Poisoned Well” mi taj kreativni dio nekako najmanje dolazi do izražaja, pa iako pjesma ima svojih momenata, nekako djeluje najviše ‘prosječno’ na albumu, ali već nakon nje dolazi možda i najveći biser dosadašnje karijere benda, pa sam već zaboravio na ovu pjesmu.

Ako se mene pita, “Piglet” je vrhunac Moskau stvaralaštva jer se u njoj očituje sva genijalnost koju bend posjeduje. Kao i u mnogim pjesmama prije nje, atmosfera je napeta i može se rezati nožem, ima nekoliko prijelaza, ali ovdje instrumentalni refren, te posebno vokalne dionice, dižu ovu skladbu u odnosu na sve što su dosad napravili. Ovdje i Groba pjeva nekim prigušenijim vokalima, dok Django svojim grubim pokriva sve to. Na prvu zvuči kao igra anđela i vraga, a znamo ipak da niti jedan od njih nije anđeo.

Do kraja slijede još dvije pjesme, od ranije poznata (predstavljena u studenom) “Finnegan’s Wake” (dobila ime po najeksperimentalnijem djelu Jamesa joycea) koja se idealno uklapa u dosadašnji materijal, te posljednja, ujedno i naslovna “Love Supreme”, koja je zapravo obrada Coltraneove pjesme “Psalm”, a sadrži text “A Love Supreme”. Koliko su se odmakli od njega i u kojom smjeru, ostavljam vam da sami otkrijete.

Vrijeme je za sumiranje stvari. U ovih par tjedana koliko sam kasnio s ovim albumom, vidio sam da ga mnogi hvale. Namjerno nisam čitao recenzije jer sam želio sam dobiti dojam što je ekipa napravila na novom albumu. Sad kad je taj posao napravljen, mogu samo reći bravo! U najmanju ruku su dostigli vrhunski “Violence & Sorrow”, a u nekim dijelovima ga i prestigli.

Iako je album bio najavljen za prosinac prošle godine, dobro je da je došlo do nekih komplikacija, te da je album prebačen za 2020., jer u ono vrijeme godišnjih lista i ‘milion’ albuma, izgubio bi se. Ovako je odmah u startu postao valjani kandidat za album koji bi se mogao često spominjati pred kraj ove godine. Meni sigurno hoće…