Mlako uživo i donekle inspirirano

U moru svakojakih bendova koje je u stanju progurati i progutati američko tržište, moderni groove hard rock metal bendovi uvijek su kreirali profitabilne ljetne festivale.

Godsmack je u tom društvu bend
koji je izbacio hrpu uspješnih singlova, nekoliko prosječnih albuma, te
ostao pomalo neshvaćen na starom kontinentu uz pokoju optužbu da su
komercijalne kopije Metallice i Alice In Chains.

Sjećam se da sam na prve taktove “Moon Baby” s prvog albuma odvaljivao tamo negdje 1998., a uvod u drugi “Sick of Life” bila je razbijačka himna u to nu-metal vrijeme. Nakon toga sve se opasno razvodnilo za Godsmack, albumi su bili nošeni jednim, eventualno dva singla i zaboravljivim ostatkom fillera, a sve češća šarena izdanja daju naslutiti svjesnost silazne putanje.

Prvo je tu bilo best of izdanje između predzadnjeg i zadnjeg albuma, a budući da im koncerti slove kao najveća snaga, eto nam i live albuma sa zanimljivim dodatkom.

Stacionirali su se u Detroitu, snimili koncert i na površinu izbacili live verzije hitova kao što su “Straight Out Of Line“, “Awake” i “Keep Away“. No, ono što isti tren upada u uši je užasno čudan, pa čak i jako loš i nelogičan miks. Sve skupa jako mlako i sterilno – gitare ne pršte kako bi trebale, bas je predominantan, a vokal toliko u prvom planu da se ni jedna Beyonce ne bi posramila.

Imam li ja verziju s nekakvom greškom – ne znam, ali nešto opasno ne štima. Jednostavno je svima jasno da Godsmack tek uživo pokazuju pravu dozu groovea i ‘peglaone’ kakvu imaju, i nadam se da je biti u dvorani ipak puno bolji doživljaj za uši. Imaju sreće što na Internetu nisam baš iz prve našao tko je miksao izdanje…

Vrhunac koncerta, kao i inače, je “I Stand Alone“, a zanimljivosti sigurno “Batalla De Los Tambures” gdje Sully uzima perkusije i malo se ‘prepire’ s bubnjarom. Osobno mi na koncertima nema gore stvari od ‘tuš’ završetaka pjesama ili isplanirane kvazi-improvizacije s umjetno opuštenom atmosferom. Ali ajde, valjda uz dosadnu “Voodoo” i Ameri imaju pravo na koncertnu piš-pauzu.

Iskreno, live album je stvar za fanove i pokazatelj kako bi to donekle moglo izgledati ako negdje naletite na ovaj bend (osim što nema pjesama sa zadnjeg albuma). Ono što je prilijepljeno albumu zanimljiviji je dio cijele priče – EP s obradama. Svaki bend nosi svoje utjecaje blizu srca i nerijetko ih odluči pretočiti u svoje verzije. Četiri pjesme koje su obilježile cijelu rock glazbu – u Godsmack verziji.

Nad “Rocky Mountain” valjda će svršavati američki južnjaci, ali ostale su tu definitivno vrijedne spomena. Recimo, “Come Together” The Beatlesa zvuči modernije, grungerskije i neloše. Osim ako, naravno, ne obožavate Beatlese pa vam ovo nije ništa drugo doli – oskvrnuće. Slično vrijedi i za “Time” Pink Floyda kojom dominira Sullyev vokal i čini je lijepim odavanjem počasti.

I onda dolazi jedan od bendova koji je jako utjecao na Godsmack – Metallica i njihov “Black” album. Ok Metallica, ok i “Black”, ali – pobogu zašto “Nothing Else Matters“?! I to još na klaviru! Sama izvedba čak nije ni bitna, već sam odabir. Čak bih i vječito ponavljanu “Enter Sandman” lakše prihvatio, a od Godsmacka očekivao recimo – “Through The Never”.

Pored takvih obrada, treba spomenuti da to Godsmacku nije prvi put. Već su se poigrali sa Zeppelinima i njihovom “Good Times, Bad Times”, a čini mi se da im je čak najbolje legla “Sweet Leaf” Black Sabbatha tamo negdje davne 2000. na tribute albumu “Nativity In Black”.

Ovime su nadopunili svoju kolekciju. Ništa više ni manje od toga. Uostalom, best of i live albumi su tu samo usputne stanice bez kojih iole dugovječniji bend jednostavno ne može. Ali onda se barem treba potruditi da to zvuči žešće, moćnije i prljavije nego što je to nekoć davno upakirano u studiju.