Mangroove: Srcem u groove

Izgleda da je rad s Josipom Lisac ubrizgao injekciju samopouzdanja autorskom dvojcu Mangroovea, Željki Veverec i Toniju Starešiniću. “Tebi putujem” u izvedbi Josipe Lisac bila je fantastična najava da su muze intenzivno počele investirati u ovaj autorski par na neko dulje vrijeme.

“Srce” je vrhunska progresivna pop-rock-funk-soul kolekcija pjesama načinjena od umjetnika koji vole to što rade, koji znaju to što rade i koji je konačno gratificiran za sav svoj dugotrajni rad. Iako su i prije imali dobre muzičare i dobre pjesme, na ovom albumu se skoro sve poklopilo: Željkino pjevanje, Starešinićev osjećaj za svirku i kompoziciju, neočekivani zvukovi. U svojoj novoj postavi Mangroove je bez basa i gitare, vjerojatno najbliže hrvatskoj inačici sastava Traffic, no opet, toliko drugačije od Winwooda, Wooda, Capaldija (i povremeno Masona).

“Srce” će one opsjednute retrom djelomice podsjetiti na britansku plesnu madchestersku scenu s kraja osamdesetih, a potpisnika ovih redova na… britansku plesnu madchestersku scenu s kraja osamdesetih. To je, naravno samo dio priče, jer je glazbena širina “Srca” impozantna, oni koji uživaju u soul muzici, naći će ovdje nešto za sebe, oni koji vole psihodeliju – naći će ovdje nešto za sebe, no valja reći da ovaj album ima snagu osvojiti poštovatelje nekih drugih žanrova.

Interesantno je da je album bolji što se Veverec, Starešinić, flautist/klavijaturist Leo Beslać i bubnjar Silvio Bočić više okreću slobodnijim formama i puštaju da ih nose njihovi prirodni “grooveovi”. Slično se može reći i za pjevačicu Željku Veverec, za koju nije nepoznato da je vrsna pjevačica, ali ovdje plijeni pažnju lakoća kojom pjeva i što je još važnije, neke naše “dive” i “samo-što-nisu-dive” ne znaju osjetiti osnovni ton i sebe podrediti pjesmi, Veverec to zna.

Nakon ovakvog albuma samo je pitanje dana kada će se ime Željke Veverec izgovarati u istom dahu kao Josipa Lisac, kao što je pitanje dana kada će se ime Tonija Starešinića izgovarati u istom dahu kao… hm… Čovjek je naprosto klasa za sebe, u jednoj kalendarskoj godini izdati onakav album s Edom Maajkom, šarmantan eksperimentalni album s Tomislavom Golubanom, i ovako zakucati na kraju – ne sjećam se kad je zadnji put netko u jednoj godini sudjelovao u slaganju toliko dobre muzike.

A “Srce” je sjajan album koji vraća vjeru da najbolji dani hrvatske pop-muzike nisu prošlost.