Liam Gallagher “C’mon You Know”: Najšareniji album do sada prepun uspona i padova

Recenzija albuma Liam Gallagher “C’mon You Know“.

Zanimljivo je popratiti Liamovu karijeru nakon Oasisa. Beady Eye je bio solidni bend koji nije uspio jer što god napravili, nije bilo u rangu Oasisa, pa ljudima nije bilo zanimljivo. Zatim je Liam iskoristio ‘joker zovi – Oasis’ i počeo pjevati pjesme koje je pjevao i u matičnom bendu, te je njegova karijera u kratko vrijeme naglo uznapredovala do headlinerskih slotova na mnogim festivalima. Gledajući studio, “As You Were” gotovo je u ton bio identičan s radovima Beady Eyea, dok je pravi kreativni procvat doživio s “Why Me? Why Not.” s kojim je dokazao da možda jednog dana bude i najbolji autor u svojoj obitelji.

U posljednjih pet godina, Liam Gallagher baš ovih dana isporučuje treću studijsku poruku pod imenom “C’mon You Know” s kojom želi dodatno potvrditi svoj trenutni status ‘posljednje rock zvijezde’, kako se često naziva u albumima. Je li u tome uspio, vidjet ćemo jako skoro, ali dio istine i leži u toj njegovoj tituli jer malotko danas u rocku pobuđuje toliki interes kao Liam, posebno ako gledamo samo Otok.

S druge strane, ponovno na albumu surađuje s mnogo raznorazne ekipe, pa se postavlja logično pitanje koliko je to zapravo on, a koliko svi drugi ko-autori koji su supotpisani s njim. Ponovno, baš kao i na prošlom albumu, većinu zasluga ubire Andrew Wyatt koji je uz Gallaghera većinski autor pjesama i producent većine njih, dok još osim njega možemo naći zanimljiva imena poput Grega Kurstina, Davea Grohla, Ezru Koeniga…

Bilo kako bilo, prema mojem mišljenju, rezultat je dvojak. Treba reći da je ovo definitivno najhrabriji Liamov album do sad jer se u većini slučaja u potpunosti odrekao Oasisa i ostavštine Oasisa, ali upravo tu leži i glavna klopka albuma, album je previše šarolik i bez pretjeranog fokusa, s premalo pravog materijala koji može zaživjeti neko duže vrijeme. Neke pjesme su jednostavno loše i bolje ih je odmah izbrisati iz memorije, dok su neke odlične, posebno one koje zvuče retro i zazivaju ‘neka bolja vremena’.

Koliko ovdje eksperimentira sa zvukom, već možemo osjetiti i čuti u samom uvodu. “More Power” kreće sa zborom, da bi potom dobili ‘klasičnog’ Liama do refrena koji ima repetitivni ritam i ponovno zbor. Generalno, zanimljiv izbor pjesme za otvaranje albuma jer je skroz drugačija od ostatka albuma, iako i nije toliko upečatljiva koliko bi se očekivalo za nešto što je prva pjesma na albumu. Do nje je “Diamond In The Dark” koja ima odlični mračni uvod u pjesmu koju potom pokvari grozni ‘osunčani’ refren zbog kojeg mi je ovo jedna od najgroznijih pjesama koje je Liam u dosadašnjoj karijeri otpjevao.

“Don’t Go Halfway” je sad već standardna retro stvar kakvu imamo priliku čuti od Liama, i to još od vremena Beady Eyea naovamo, dok, s druge strane, naslovna “C’mon You Know” je repetitivna himna koja će se sigurno pjevati na koncertima dok publika skakuće u ritmu. “Too Good For Giving Up” je balada na tragu The Beatlesa, “It Was Not Meant To Be” i “World’s In Need” su skroz simpatične, “Everything’s Electric” odiše ’90-ima, “Moscow Rules” je gotovo šlagerska, “I’m Free” nalikuje kao nešto što bi napravili Kasabian…

I tad dolazi možda i najbolja Oasis stvar nakon raspada Oasisa. Možemo pričati koliko je “Better Days” jednostavna i nalikuje na mnoge pjesme od prije 20-30 godina, ali upravo s njom se Liam najbolje osjeća pjevajući o tim nekim boljim danima kad je bio na samom tronu kao vrhovni rock’n’roll star. Kroz neizbježnu ljubavnu tematiku, ovdje Liam kao da je u potpunosti iskoristio sve trikove koje je Oasis godinama njegovao, od uvodnog dijela preko ‘bridgea’ do zaraznog i jednostavnog refrena. Sve je napucano hrpom gitara što daje hitoidnu melodičnost samoj pjesmi. Šteta što takvu energiju nije očuvao do samog kraja albuma jer su “Oh Sweet Children”, “The Joker” i “Wave” više-manje zaboravljive pjesme.

Ovaj album je mnogo obećavao. Pjesme koje su procurile prije izlaska albuma nagovještavale su mnogo, ali pomalo je porazno da su upravo “Everything’s Electric”, “C’mon You Know” i “Better Days” najbolje pjesme albuma, dok o “Diamond In The Dark” ne želim ponovno pričati jer je sve već rečeno u par odlomaka prije. Znači, od četiri pjesme, tri su baš dobre i zanimljive, dok ostatak albuma uvelike kaska za njima. Čak nije i problem tolika šarolikost pjesama, koliko jednostavno te pjesme nemaju snagu najavnih singlova, pa slobodno možemo reći da je tu previše ‘fillera’ koji su simpatični, ali i ništa više od toga, jer ćemo malo njih pamtiti na duže staze.

“Why Me? Why Not.” pokazao je da Liam Gallagher može mnogo toga, najavni singlovi za “C’mon You Know” su slijedili taj trend, ali, u konačnici, dobili smo samo još jedan solidni album kojega drže singlovi i sam Liam, njegova popularnost i karizma. Zlopamtila bi se sjetila i rekla, takav je bio i Oasis zadnjih desetak godina karijere.