Liam Gallagher: Balansiranje po sigurnom terenu

Mlađi brat iz Oasisa za svoj 47. rođendan si je podario novi album pod vlastitim imenom. I dalje pati za Oasisom što je lijepo i otpjevao u jednoj pjesmi, ali sve ponovno djeluje kao ne može bolje, da je u tom nekom limbu ‘Beady Eye/Liam Gallagher solo’ gdje uvijek dobijemo nešto, a opet mnogo tog nedostaje da bi bilo top. A “Why Me? Why Not.” tako lijepo krene…

Zato krenimo odmah od početka.

Uvodna pjesma “Shockwave” je pjesma s kojom smo se prvo upoznali. Upravo je ona ukazivala da bi mogli dobiti veliki album od Liama jer ima sve što treba imati. Prljave gitare daju buku koja kroz nekoliko vrlo melodioznih prijelaza dolazi do zanimljivog i vrlo efektnog refrena. Takvu progresiju u pjesmama su Oasis imali na mnogim svojim stvarima i dobro je da se mlađi brat sjetio tog jer “Shockwave” je, ako se mene pita, njegova najbolja pjesma do sad.

U samom uvodu sam napisao koliko mu nedostaje Oasis i kako je to otpjevao na albumu. Pjesma se zove “One Of Us” i odmah je do “Shockwave”. Ne znam kako drugačije protumačiti ove direktne stihove ‘Come on, I know you want more, Come on, and open your door, After it all you’ll find out, You were always one of us, Act like you don’t remember, You said we’d live forever, Who do you think you’re kiddin’? You were only one of us, In time’. Baš me zanima kako će Noel reagirati na ovu pjesmu na nekom svom budućem albumu. Siguran sam da neće ostati dužan.

Kad smo već kod te vječite teme zvane Oasis, sve je sigurnije da od nekog reuniona neće biti ništa. Liam je izrekao mnoge stvari (prema Noelovoj obitelji) preko kojih Noel teško može prijeći, a kako je sve stariji, tako i sve više odbija ikakvu suradnju s mlađim bratom. Iskreno, iako nisam fan reuniona, sad kad se Liam isprofilirao i kao autor (u Oasisu je složio tek par stvari), bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi neki njihov novi album nalikovao jer ako uzmemo najbolje njihove stvari nakon Oasisa, to bi mogao biti jeben album, iako ako se odmaknemo od tih momenata, nailazimo na pregršt prosječnih stvari kojima jednostavno nedostaje nešto… A to nešto možda upravo jest ‘bratska ljubav’.

Ako tražimo ‘biblical’ baladu koju bi mogao pjevati cijeli stadion, to bi nesumnjivo mogla postati “Once” koja opet ima sve rađeno prema britpop postulatima. Niz prekrasnih orkestracija i veliki refren jednostavno izdižu pjesmu u neke nebeske visine, a i sama Liamova interpretacija je nekako najprirodnija, baš idealno poklopljena s glazbom.

Da li tražimo pjesmu koja će biti jedan od sljedećih singlova? Ako mogu birati, to bi svakako bila “Now That I’ve Found You”, vesela ljetna zabavna ljubavna pjesmica neopterećena ičim.

I tu bih podvukao crtu. Ovaj dio bih nazvao točno onako kako ide prvi dio naslova albuma – ‘Why Me?’! Liame, zašto baš ti? Ove četiri pjesme pokazuju koliko talenta imaš (pamtim i briljantnu “Songbird” i  vrlo dobru “Out of Time” iz bendovske karijere) i da ‘ima nade za tebe’ da jednog dana postaneš bitniji i značajniji autor, iako ćeš teško dostići (čitaj nikada) svojeg najveće uzora Johna Lennona. Da si ovo izdao kao neki EP, bio bi briljantan. Ali nisi, izdao si LP, pa dolazimo i do ovog drugog dijela…

“Why Not.” su pjesme od pete do kraja. Tu nailazimo na niz šablona koje je već Liam iskoristio mnogo puta ili su pjesme jednostavno slabašne, prosječne ili sami birajte pridjev koji želite. Već “Halo” ima neki strgani klavirski ritam (generalno me tim ritmom podsjeća na odličnu “Mucky Fingers”), ali pjesma jednostavno tom bombastičnošću skriva sve mane. Potom naslovna “Why Me? Why Not.” je tek prosječna balada koja je barem tri koplja slabija od “Once”, “Be Still” je vjerojatno ostala s Beady Eye sessiona… Da sumiram… Ranije objavljena pjesma “The River” je u tom dijelu te upravo ona najbolje opisuje što je pošlo po zlu. Bezličnost i manjak inspiracija za cijeli album. “The River” je jedna od pjesama u kojima se ne dešava potpuno ništa i jedino je bitno tko je potpisan kao autor. U ovom slučaju, to je Liam, te to ne pomaže previše, čak niti velikim Oasis fanovima poput mene.

Ipak, postoji svjetlost na kraju tunela, a to se zove deluxe verzija albuma. Ne znam kako su se birale pjesme koje će ići na album, ali po mojem mišljenju na regularnom dijelu se svakako trebalo biti mjesta za “Misunderstood” i “Glimmer”. “Misunderstood” je još jedna laganija pjesma koja toliko bolje zvuči od naslovne, da ju je bez brige mogla zamijeniti, dok “Glimmer” je još jedna vesela pjesma koja kao da je ispala sa soundtracka nekog teen filma od prije par desetljeća.

Ako zbrojimo i albume Beady Eye, ovo je Liamu četvrti album nakon Oasisa. Kad bi mi netko stavio random pjesmu s ta četiri albuma, teško bih mogao prepoznati neku razliku i s kojeg albuma dolazi što dolazimo do činjenice da je Liam izgradio specifičan rukopis koji je ljudima može svidjeli ili ne. Ipak, za razliku od prošlih albuma, ovdje je isporučio više iznadprosječnih pjesama (četiri ‘regularne’ + 2 s bonusa), pa bi samim time moglo ovo postati i njegovo najbolje izdanje.

Ono što je najbitnije, lagano dobiva materijal kojim sve lakše može potpuniti setliste na koncertima, da ne ispadne kao ‘najbolji kaver bend Oasisa na svijetu’ kao što osjećam svaki put kad ga gledam uživo. Ipak, za cjelovite albume mu ipak još nešto nedostaje, malo razvijeniji autorski pečat kojeg mu brat ima u većoj mjeri, iako i Noel ima dosta ‘fillera’ na svojim albumima.

Sve u svemu, odličan početak albuma, pa potom sve padne u prosječnost, da bi deluxe izdanje sa svojim završetkom izdiglo situaciju u sasvim prihvatljiv i vjerojatno najbolji Liamov album nakon Oasisa.