Legende ’70-ih. žive vječno

Kako znamo, a i već smo konstatirali, inspiracija sedamdesetima najviše je uzela maha u Švedskoj, pa je tako Witchcraft, koji je počeo kao Pentagram Tribute formacija, tek jedan od bendova koji se oslanja na to razdoblje glazbene prošlosti.

Naravno, i tu se filtrira kvaliteta pa je ostao ‘na površini’ kao jedan
od zanimljivijih bendova, čemu u prilog ide i 12 godina kontinuiranog
djelovanja i, do ovog, tri uspješna albuma. Pet godina duga pauza između
dva izdanja (“The Alchemist”) donijela je mnogo noviteta, a ključna su
dva: novi izdavač i gotovo pa generalka u line-upu.Uz Magnusa Pelandera, koji se ovdje usredotočio isključivo na vokale, ‘odbacivši’ gitaru, te basista Olu Herikssona, originalne članove, novi su gitaristi Tom Jondelius i Simon Salomon, te bubnjar Oscar Johansson. Novim se albumom Witchcraft više primaknuo hard rocku, a odmaknuo od stoner rocka, kroz puno manji utjecaj psihodelije, koja se dijelom transformirala u podnošljivu razinu melankolije, dijelom i u vedrije tonove, a i utjecaji dooma pomalo su se istopili.

Bez gitarskih obveza, Magnus se u potpunosti mogao posvetiti vokalnim izvedbama, pa su one ovdje izrazito potentne, snažne, ali i melodične i uglavnom čistije, pa i mekanije naravi, s ponekim ljućim, žešćim, prljavijim i osornijim varijantama.

Naravno, uz vokale, ključni nositelj albuma su masivni, slojeviti, na momente i teži, ali uvijek ’70-ima. inspirirani riffovi, s univerzalnošću, zgusnutošću i konstantnim nabojem izvedbi koju nude simbioze dviju gitara, i posebno profinjenim, sofisticiranim heavy-rock soliranjima. Krasno su implementirane elegantne bas linije, koje pune ‘rupe’ između riffova, sola i vokala i jako su ‘tricky’, duboko atmosferične, a bubnjevi su poprilično ležerni, opušteni i u najvećem se dijelu oslanjaju na rock, tek u manjem na mračniji i tromiji doom izričaj. Ovo je doista profinjen hard rock, spoj moderne i izvorne forme, u čemu je veliku ulogu odigrala i produkcija Jensa Bogrena.

“Destruction” nudi žestoki početak, brzinu, naglašenu melodioznost, sporiji dio sa akustikama, slide solom i ubrzavanje kroz miks riffa i sola, “Flag of Fate” jedna je od boljih pjesama na albumu, izgrađena na platformi bubnja i basa, s mekanijim i emocionalnijim vokalima i moćnim solažama i riffovima.

“It’s Not Because of You” bismo mogli izdvojiti kao pjesmu s najjačim hitičnim potencijalom, “An Alternative to Freedom” i “Ghosts House” pjesme su s najviše stoner utjecaja, prvenstveno kroz psihodeliju i doom formu, “White Light Suicide” je emocijama nabijena pjesma sa srednjim i sporijim ritmovima, “Democracy” žestoki hard rock s ‘nervoznim’ gitarama, razigravanjem bubnja i sola, vokalnim modulacijama, a “Dead End” je dvanaest minuta duga pjesma s progresivnim potencijalom, sablasnijom atmosferom, sporim početkom, ‘titrajućim’ bas solom, akustičnim interludijem, žešćim središnjim dijelom, malo kaotičnih syntheva i akustičnim finalem.

Dakle, iz ovoga je razvidno da je “Legend” album s kontinuitetom dobrih, ali isto tako, raznovrsnih, ‘punih’, drukčijih pjesama, od kojih svaka ima svoje adute. A i adut Witchcrafta je kontinuitet i kvaliteta, koja je potvrđena i na ovom albumu, a sudeći po dosadašnjim spoznajama, tako bi trebalo i moralo biti i ubuduće. Nećemo reći da je najbolji, ponajbolji ili jedan od boljih nasljednika Black Sabbatha, Led Zeppelina, Uriah Heepa, Deep Purplea, The Doorsa, ali da je i više nego dobro njihovu ogromnu ostavštinu prenio u ovo doba, to je nešto što je teško negirati.