Lagani povratak u formu

Mislim da je iz cijelog nu-metal pokreta negdje u devedesetima izniklo nekoliko velikih hvalevrijednih bendova koji su se održali i dan danas i milijardu kopija kopije i poslovnih produkata za nekoliko minuta slave. U cijeloj priči, mislim da su Slipknot i Static-X najekstreminiji proizvodi s kraja tog razdoblja.

Static-X su peglali svoj zli disco metal ne tražeći neku preveliku pamet u svemu. Možda i zato su izdržali još do danas i čini se da se ne daju smesti.

Prvi album “Wisconsin Death Trip”, kao i mnogi prvi albumi bit će uvijek legendaran jer ‘samo je jedan prvi’. Nakon drugog “Machine” odlazi gitarist Koichi Fukuda i dolazi Tripp Eisen iz benda Dope. “Shadow Zone” već je veliki pad u formi, prodaji i u popularnosti i nakon njega odlazi i bubnjar Ken Jay, kojeg nakon to je album snimio Josh Freese (Nine Inch Nails, A Perfect Circle) zamjenjuje Nick Oshiro iz Seethera.

Pad se još više nastavio albumom “Start A War” nakon kojega gitarist Tripp biva otpušten iz benda jer je uhićen nakon seksualnog skandala u kojem su sudjelovali i maloljetnici, a vraća se orginalac Koichi Fukuda.

Je li razlog njegov povratak ili pokušaj da se opet vrate u provjerenu fazu uspješnosti, ne znam, ali album je totalni povratak u formu i uz “Wisconsin Death Trip” najbolje je što smo od njih čuli.

“Cannibal” i “No Submission” odmah su brutalni pokazatelji da se statični X vratio, a podsjećanje na techno ritam je “Behemoth“. Singl “Destroyer” vjerojatno je među najlošijima jer su je ipak morali malo smiriti, ali zato “Chroma-Matic” pokazuje da se s pravom prvaci robotskog metala iz paklenog disko laboratorija.

Povratak gitarista omogućio je da album ima super solo dionice kao na “Cuts You Up“, ali zato sam opet od pjevača Wayne Static očekivao malo više. Sve stvari imaju isti nabrajajući ritam urlanja dok ne ispljuje sve riječi, koje iako su specifične za njih, nisu dobrodošle na 90% albuma, pa stvari “Reptile” ili “Team Hate” mogu trajati minutu i pol, ali su ‘lukavo’ ponovili sve iz početka. Nekad nije loše smisliti još jednu novu kiticu, pa makar zvučala kao “Drink all day/Fuck all day/Crush all day/Grind Away” na “Forty Ways“.

No nema veze. Nikad nisu bili tu da istražuju svemir, pa su ovakvim jednostavnim industrial trash pristupom zadovoljili većinu fanova (ako ih još ima) i složili svoj najbeskompromisniji album.

Uporni su i očito se ne misle smiriti, iako sam ja mislio da će se nakon albuma “Machine” utopiti u moru iščekivanja novih klinaca. Ali štancaju ga oni i dalje, uz jedinu zamjerku pjevanju koje je trpilo zbog potreba brutalnosti albuma.