Koala Voice: Najveća slovenska tajna koja rastura

O slovenskoj sceni sam već pisao mnogo puta s općenitim zaključkom da nam je Slovenija toliko blizu, a zapravo tisućama kilometara udaljena kada uzmemo u obzir koliko pratimo njihovu scenu. Na njihovoj (posebno) alternativnoj sceni izraslo je nekoliko vrhunskih bendova, a među njima je i Koala Voice.

Koala Voice dolaze iz malog mjesta Kisovec u središnjoj Sloveniji, a nastali su 2010. godine. Pet godina kasnije izdali su svoj prvijenac “Kangaroo’s a Neighbour”, dok je krajem listopada izašao novi album pod imenom “Wolkenfabrik”. Za početak recenzije jedna zanimljiva crtica – producent albuma je Danton Supple, čovjek koji je, između ostalog, producirao i Coldplay.

“Kangaroo’s a Neighbour” na prvu je možda bio plesniji i melodičniji album, ali s “Wolkenfabrik” jasno se vidi iskorak u zvuku Koala Voicea jer sve djeluje nekako zrelije i zaokruženije. Neki od uzora benda mogu se izvući od najranijih post-punk bendova (Wire, Gang of Four…), ali sve je to pomiješano s modernim pristupom, pa uopće ne treba čuditi da u nekim dijelovima zvuče poput Bernays Propagande, ali bez silne elektronike koju potonji koriste posljednjih godina.

Upravo u tome leži jedan vrlo opuštajući i iznimno zarazni ritam Koala Voicea i ne čudi njihov prilično veliki uspon u kratko vrijeme, barem što se Slovenije tiče. Mi ih još moramo otkriti, a vjerojatno bi se mogla dogoditi ljubav ako im se pruži šansa jer su vrlo dobri, posebno kada se pogledaju neke live snimke na Internetu.

Uvodna “Sierra” jedna je od najlaganijih i najmelodičnijih pjesama s albuma pa je logično da ga i otvara kako bi sa svojom slatkoćom potaknula na daljnje preslušavanje. Tu se u nekim slučajevima može osjetiti atmosfera Pixiesa i The Breedersa, iz vremena kada su spomenuti bendovi svirali nešto laganije stvari.

Sljedeća “Oxygen Thief” mnogo je ozbiljnija i angažiranija te tu već počinju nalikovati na Bernays Propagandu, kako u glazbenom dijelu tako djelomično i vokalno, s time da Manca ima jednu specifičnu interpretaciju u kojoj vrlo interesantno naglašava naslov pjesme pred kraj strofe. Budući da dolaze iz dijela Slovenije gdje je industrija najaktivnija, uopće ne treba čuditi poruka pjesme, a posebno je dojmljiva poruka na slovenskom jeziku umetnuta unutar pjesme.

Slovenski ili engleski, pitanje je sad. Koala Voice se ipak odlučio za engleski, iako se slovenskog nisu odrekli. Većina albuma otpjevana je na engleskom, a jedina pjesma koja je u cijelosti otpjevana na slovenskom “Vede premikanja” zvuči brutalno moćno, nešto kao The Fall sa ženskim vokalom.

“Remain Silent” još je jedna pjesma koja će uživo odlično zaživjeti, “Filmska” je instrumentalna crtica, s “Julian” malo nalikuju na Wolf Alice s njihovog posljednjeg albuma “Vision of a Life”. “Ghosts” se vraća u sferu nešto laganijih i melodičnijih pjesama gdje Mancina interpretacija ponovno dolazi u prvi plan, “Kitten on a Journey” još je jedna post-punk brijačina koja sa svakom novom kiticom odlazi u brzinu više, “What the French really said” prekrasno je iznenađenje otpjevano na francuskom, dok finalna “Talk About it” fino zaokružuje cjelinu.

Nakon što sam jednom preslušao album, morao sam ga preslušati još jednom… I tako se on zavrtio nekoliko puta u nizu jer je to upravo nešto najbolje što je došlo do mene iz Slovenije u posljednje vrijeme. Ogradio sam se namjerno s izjavom ‘iz Slovenije’ jer se u proteklim tjednima događala velika ekspanzija odličnih domaćih izdanja (uvjetno rečeno) manjih bendova, a Koala Voice bi se odlično uklopila u tu scenu koja tek dolazi. Ma nije da ta scena tek dolazi, oni su tu i rade sve bolja i jača izdanja, a “Wolkenfabrik” je samo jedan od primjera.

Usporedio sam ih s Wolf Alice i moram priznati da mi je to nakon par preslušavanja još više sjelo. Oba benda su povukla slične utjecaje iz različitih dekada rock glazbe i spojila ih na albume koji udaraju na prvu. Oba benda su ujesen izdali nova izdanja, oba su svježa i zanimljiva, iako nužno ne sviraju istu glazbu.

Koala Voice trenutno je jedno od najvećih novih slovenskih imena, uz persons from porlock, koje treba slušati i pratiti jer bi ubrzo mogli postati jako veliki. “Wolkenfabrik” nema hita kao “Go Disco, Go” s prvijenca, ali je album mnogo zreliji i zaokruženiji zbog čega su me natjerali da počinjem ozbiljno pratiti kada će se naći u radijusu za odlazak na koncert.