Postoje ti neki bendovi koje jednostavno ne možeš ne voljeti, pa u svakoj prilici pokušaš otići na neki njihov koncert… Za mene su to već godinama Repetitor, čiji bijes uživo jednostavno obožavam, pa mi nije problem gledati ih i po nekoliko puta godišnje (u ovoj godini već 2x), Pipsi, s kojima pjevam gotovo sve stihove iz sveg glasa, a posljednjih godina u taj magični trio uletjeli su i Koala Voice, zaduženi za pozitivnu i beskompromisnu čagicu.
Upravo ta neka pozitiva me već ulovila na njihovom prvom albumu, posebno pjesma “Go Disco, Go” koja je prava indie poskočica tijekom koje ne možeš mirovati. Tad je došao album “Wolkenfabrik” i sve je otišlo u višu dimenziju, a taj rast se nastavlja i danas. Jednostavno, što god Koale napravile, meni odgovara, a njihovi nastupi su bombe pozitive s kojima se treba bombardirati što više i što češće.
Tako mi je upravo njihov koncert u Laškom (22.2.2020.) bio posljednji pred lockdown i zatvaranje svih kulturnih događaja, pa me njihova energija držala na početku kada ničega nije bilo. Tako je sada, kad se konačno počelo opet svirati, bilo vrijeme za novu dozu, pa kako po ljetu nismo uspjeli uskladiti kalendare, početak listopada u Mariboru se činio kao odličan dejt, posebno jer su pred nekoliko mjeseci izdali odlični novi album “Plata”.
Besmisao epidemioloških ‘preporuka’ za kulturne manifestacije traje i dalje. Moram priznati da mi nisu baš pretjerano jasne situacije koncerata uživo. Ako grad/općina radi feštu na svom trgu, svi mogu biti nagužvani kao da korone nikada nije niti bilo, ali kada neki organizator iz područja kulture želi nešto raditi, postoji milijun propisa koje treba posložiti da bi mogao održati svoj event. Jedan od tih najglupljih propisa jest ograđeni prostor za cijepljene, testirane i preboljene (čitaj CTP) za vanjske koncerte, jer se oko tog kaveza uvijek skupi znatno veći broj ljudi, a za njih organizator nije odgovoran. To sam nedavno doživio kod nas, a jučer i u Mariboru. Da se razumijemo, iako sam odavno cijepljen, ova ‘preporuka’ je besmislena iz svih mogućih pogleda za koncerte koji se održavaju vani. Ali nije važno, vratimo se na pozitivu…
“Plata” će mi biti, gotovo sigurno, regionalni album godine, u to nemam nikakve sumnje. Sada, kad sam vidio kako su te pjesme zaživjele uživo, samo još jednom mogu reći ‘bravo ekipa, najjači ste’. Ali čak i to nije najvažnija stvar kod ovog benda, nego njihova lakoća sviranja, odnosno izvedbe, pred publikom i činjenica da ne skidaju smiješak sa svojih lica. Pravi je užitak gledati ekipu koja uživa svaki trenutak u onome što radi. Kad to radi toliko odlično, jasno je da ta kemija s publikom ne može proći neprimjećeno.
Sam koncert se odvijao ispred Pekarne, kluba u kojem sam već isti bend gledao pred koju godinu. Možda je bilo malo hladnije (ipak je početak desetog mjeseca), ali nikome zaista nije bilo hladno. Razlog tome su ritmovi koje Koale proizvode… Teško mi je to opisati, pa ću samo iznijeti jednu činjenicu da potkrijepim energiju koju bend prenosi na svoju publiku. U kavezu i van njega bilo je otprilike petstotinjak ljudi (bili su dosta raštrkani, pa je teško točnije procjeniti), ali svi, baš svi, barem su cupkali nogom, ako se ne i pošteno rasplesali, pa kako bi tada nekome moglo biti hladno.
Sve je krenulo instrumentalnim uvodom, da bi odmah do nje krenula “Sierra”. Nakon toga redali su se raniji hitovi i pjesme s novog albuma. Nevjerojatno je kako je sam koncert tekao, jer su sve pjesme zvučale kao da ih publika zna već sto godina, što je samo dokaz veličine novog izdanja “Plata”. Ukratko, da sam ja birao setlistu i raspored, ne bih mogao bolje posložiti, jer je ovako sve teklo savršeno.
Bilo bi nepošteno nekoga izdvajati kao najjaču kariku benda jer ovo jest jedna vesela družina koja jako dobro zna svoj posao i odlično zabavlja publiku pred sobom. Svi plešu, smiju se, pjevaju back vokale, a čak mogu reći da slobodnije i opuštenije djeluje Domen koji je oduvijek bio najsuzdržaniji član benda. Koliko je to važno dokazao je trenutak pucanja njegove žice na gitari koji je za većinu publike prošao gotovo neprimjetno jer je on brzo zamijenio drugu gitaru i neometano nastavio svirati.
Veselica s Koalama je trajala nekih 70-ak minuta, da bi se potom vratili i odsvirali još dvije pjesme na bisu, nakon čega se ‘zastor’ mogao spustiti. Da nisu organizatori brže bolje počeli puštati muziku, vjerujem da bi ih publika izazvala na još nekoliko pjesama, ali to je sad manje važno jer smo dobili savršeni koncert, po meni njihov najbolji koji sam pohodio, a da pri tome ne želim nikako umanjiti svu radost koju su mi pružili na prethodnim koncertima… Jednostavno, ovako zreli, moćni, napeti ko puške jer dugo vremena i nisu imali priliku svirati pred većim brojem publike, te s novim pjesmama koje se idealno slažu s ranijim… To je to i teško može biti bolje! Ili će me bend iznova iznenaditi već sa svojom sljedećom svirkom, što je sasvim realna opcija.
