Još jedan album o prekidu

    1676

    Sean Lennon

    Friendly Fire

    Datum izdanja: 03.10.2006.

    Izdavač: Capitol Records

    Žanr: Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Dead Meat
    2. Wait For Me
    3. Parachute
    4. Friendly Fire
    5. Spectacle
    6. Tomorrow
    7. On Again Off Again
    8. Headlights
    9. Would I Be The One
    10. Falling Out Of Love

    Svima je valjda jasno da nije lako biti sin globalno jako popularne osobe, legende čak (bez obzira na povlastice koje to donosi). U isto vrijeme sam dobio za recenziju i album “Friendly Fire” Sean Lennona (sina Johna Lennon i Yoko Ono) i biografiju “John” koju je napisala Johnova prva supruga Cynthia.

    Dok u knjizi Cynthia i njen i Johnov sin Julian govore o hladnoći i zapostavljanju velike ikone rocka, ali i medija koji su na njih zaboravili, te medijske pažnje nikad nije nedostajalo Yoko i Seanu.

    Sean je tako postao zvijezda i prije nego je išta napravio u svojoj karijeri. Takva sudbina može biti vrlo nezahvalna ako se hoćete baviti glazbom, jer vas kao sina Johna Lennona nitko neće uzimati za ozbiljno.

    “Friendly Fire” je drugi album Seana Lennona nastao nakon čak osam godina pauze. Njime se Sean uklopio u svojevrstan trend koji se pojavio u dvijetisućitim, a mogao bi se nazvati melankonični soft-rock, za čije bi kraljeve trebalo okruniti Coldplay. Nije baš da svi ti bendovi i kantautori (poput Keane, Damiena Ricea, Jamesa Blunta itd.) liče jedni na druge poput jaja jajetu, ali su im osnovne karakteristike zajedničke, a to su melankolična emocionalnost i ‘meki’ rockerski format njihove glazbe.

    Muziku podržava

    Nije Seanu lako i jer će ga svi uspoređivati s ocem, jednim od najboljih skladatelja pop glazbe. Premda niti u jednom trenutku ne doseže Johnove vrhunce, Sean je ipak sasvim solidan skladatelj i izdržao bi usporedbu sa recimo Jamesom Bluntom.

    Međutim na “Friendly Fire” Sean ide sredinom staze, izbjegavajući nagle zaokrete. Sve pjesme pjeva na isti način, skoro sve se u istom tempu. To je muzika tipa za klavirom ili akustičnom gitarom kojem su ostali instrumenti dodani da ne bi slušatelji dobili osjećaj kako pjeva sam za sebe u svojoj sobi.

    Fino isklesani ljubavni tekstovi vas i neće previše dirati ako se baš ne prepoznate u njima (navodno pjesme govore o propasti ljubavne veze nakon što je Sean otkrio da ga djevojka vara sa najboljim prijateljem; možda je i bolje da se ne prepoznate). Ugođaj i kontekst čine ga bliskim srodnikom Beckova “Sea Change”, međutim Beck se bolje snašao unutar ograničene forme albuma.

    Ima tu u nekim pjesmama profinjene zlokobnosti Radioheada s “OK Computer”, no loše je kad se već nakon druge stvari na albumu prestanete nadati u iznenađenja.

    Bez obzira što ocjenjivanje ovisi o trenutnom raspoloženju (a i što mislim da ocjenjivanje glazbe i nije toliko bitno i smisleno, kad se uzme u obzir subjektivnost), album kojem nedostaje raznolikosti i energije će teško kod mene zaslužiti bolju ocjenu.

    Muziku podržava