OK Go
Of the Blue Colour of the Sky
Datum izdanja: 12.01.2010.
Izdavač: Capitol Records
Žanr: Alternative, Pop, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Neki bendovi se bore protiv Interneta svim snagama, a neki ga znaju pametno iskoristiti te se pomoću njega isprofilirati u najpopularnije izvođače danas. Američki Ok Go su definitivno bend koji znaju sve blagodati neta staviti na svoju stranu.
Koreografija plesa koju su izmislili za spot pjesme “A Million Ways” postala je toliko popularna da je taj videouradak u kratko vrijeme postao najskidaniji video ikad, s preko 9 milijuna downloada. Potom su izmislili plesne pokrete i za druge spotove, čime su si dodatno povećavali bazu fanova i svoju popularnost.
Nekako sam dojma da je “Of the Blue Colour of the Sky” došao podosta prekasno za svojim uspješnijim prethodnikom “Oh No” jer u četiri i pol godine između njih se podosta tog promijenilo, ljudi su krenuli u drugim pravcima, pa koliko god možda ovaj album i bio bolji, a nije, sumnjam da će uspjeti doseći spontani uspjeh prošlog jer je sada sve to ponavljanje istih fora.
Zvuk benda je dosta unikatan, posebno ako uzmemo u obzir da dolaze iz SAD-a gdje se ovakav tip glazbe sluša u vrlo maloj mjeri. Paralele se mogu vući s cijelim nizom britanskih i skandinavskih bendova koji koriste rock kao osnovu i malu dozu plesne elektronike za svoje primarno oružje, a sve da bi pjesme dobile jednu pop-dimenziju spremnu za razvaljivanje srednjoškolskih i studentskih tuluma.
Da bi ponovno dodatno skrenuli pažnju na sebe, bend je za ovu prigodu angažirao Davea Fridmanna kao producenta. Dave se odlično snalazi u ovakvom okruženju gdje se miješa nekoliko žanrovskih odrednica (najčešće pop, rock, povremeno psihodelija i ‘beckovska elektronika’ u vidu sitnih dodataka koji pjesmama daju plesniji ritam) pa je tako i ovdje napravio zavidan posao, a je prava šteta što same pjesme nisu bolje, jer bi tada i konačan produkt bio još zabavniji.
Kao i mnogi bendovi, tako su se i Ok Go okrenuli repriziranju najvećih uspješnica svoje karijere, ali to je ispalo dosta bljeđe nego na “Oh No“. Ritmovi su klasični, rekao bih već uobičajeni za bend, ali albumu možda nedostaje pokoja pjesma s velikim refrenom kakvih je bilo napretek na prijašnjim izdanjima. Time bi se donijela hitoidnost i radiofoničnost što je vrlo bitno u današnjem svijetu hiperprodukcije jer je teško biti aktualan ako nitko ne čuje za tebe, a plesne fore neće moći vući u nedogled (opet su napravili plesni spot za “WTF?”).
Kao što sam malo prije rekao, “WTF?” je vrlo živahna, gotovo tipična pjesma benda s izrazito falsetiranim vokalima na elektro-rock podlozi s nešto pjevnijim refrenom, “This Too Shall Pass” ima malu dozu (šteta što ona nije veća) pjesme “No Sign of Life”, “All Is Not Lost” Beckovski pogled na rock-psihodeliju s prijelaza ’60-ih. u ’70-e., “Needing/Getting” je dream-space pop, “Skyscrapers” zvuči kao neka pjesma koju je odbacio Prince, “Before the Earth Was Round” je pomalo Daft Punkovska, dok je “Back from Kathmandu” u maniri The Flaming Lipsa.
Novi uradak zabavne pop-rock grupe Ok Go nije donio ništa novo i toliko interesantno da pobudi širu masu da ponovno poludi za njima, ali se mora priznati da “Of the Blue Colour of the Sky” nema većih podbačaja čime spada u neki prosjek. Šarolikost svojih utjecaja uspjeli su solidno sakupiti u ovih 50-ak minuta, ali ne u onoj mjeri koja je proslavila album “Oh No”.
Velike pauze između albuma ne mogu si dozvoliti bendovi kalibra Ok Go, budući da se iz mjeseca u mjesec mijenjaju trendovi te se zaboravlja što je bilo popularno prije nekoliko godina. Na svojoj koži su to osjetili i veći zajebanti poput The Bloodhound Gang kojima ništa ne polazi za rukom nakon mega-uspješnog “Hooray for Boobies” iz 1999. nakon kojeg su izdali samo jedan album (i to iznimno loš) pa se nadam da se slična situacija neće dogoditi i s Ok Go koji su ipak znatno bolji i zanimljiviji bend.
