Jednog zelenog dana rodila se punk-rock opera

Nakon osam godina vladavine jednog od najomraženjih američkih predsjednika diljem svijeta, Green Day više nemaju razloga pjevati o američkom idiotu, na neki način njihove liberalne duše ne moraju više brinuti, ali njihov buntovni pristup životu i sposobnost da nadmašuju sebe, omogućila im je da opet protestiraju i u svom novom albumu još jednom slože konceptualno punk-rock remek-djelo.

Najduža diskografska pauza u karijeri dala im je vremena da osmisle glazbenu priču nazvanu "21st Century Breakdown". Stari fanovi ne moraju baš očekivati povratak u one lude zabavne dane iz vremena "Dookiea", ali zabavan album ponudit će 70 minuta uživancije svima, a posebno onima koji su se zaljubili u prošli album.

Billie Joe opet je opalio šamarčinu svim lažnim američkim idealima, a kroz glavne likove, mladi par Gloriu i Christiana obračunao se sa svime što u ovo, moderno doba, može mladom čovjeku zabiti nož u leđa – politika, vođe, školstvo, crkva, država, mediji ili bilo koji drugi manipulativni autoritet.

Konkretno, njihove stavove pokazale su "Last Of The American Girls" o ideologinji Gloriji ili "Christian’s Inferno" o pomalo ludom i neprilagođenom mladiću i sve ih je spojilo na način da jedno drugome pomažu kako se snaći u ovom okrutnom svijetu. Glazbeno, pjesme to prate i više nego dobro.

Dosta punk-rock melodija i zbornog pjevanja ("Know Your Enemy" i "21st Century Breakdown"), začinjeno je i klavirom, i akustičnom gitarom, i ironičnim pjevušenjem, i baladama kao "Restless Heart Syndrome" i "Before The Lobotomy".

Pored njih, da ne bi bilo straha, bend je odradio jedne od najintenzivnijih i najbržih stvari svoje karijere pa me ponajviše razveselila odlična jednolična (u dobrom smislu) "Murder City" i punkerska "Horseshoes And Handgrenades" s najviše psovki u povijesti Green Daya.

Veseliji i malo luđi dio albuma su ciganske poskočice "Peacemaker" i "Viva La Gloria? (Little Girl)", što je pokazalo da u svakom dobrom konceptualnom albumu naglasak leži više na priči i raznolikim osjećajima, nego na pojedinim pjesmama i hitovima (kojih također ima).

Da ne bude zabune, možda je "American Idiot" još uvijek veći uspjeh i krupniji korak za ovaj bend i sigurno da su stariji albumi bili bombastičniji, ali "21st Century Breakdown" definitivno je nešto najzahtjevniji i najzrelije što su napravili. Kombiniranje tema radničke klase jednog Bruce Springsteena, zvuka i pristupa The Clasha i najbolji aranžmani u njihovoj karijeri definitivno ne zvuči kao loša kombinacija.

Naravno da ovaj album neće natjerati vječito apatičnu svjetsku omladinu na promjenu i pronalazak vrijednih stvari u životu, već će u ovim modernim vremenima (koja također mrze u nekoliko pjesama) biti zadovoljavajuć uspjeh što će ovaj album rasplesati mladež. A nekada je i to veliko dostignuće.