Green Day “Saviors”: površna pobuna, ali prava zabava

Nakon (u najmanju ruku) blagog neuspjeha koji je bio njihov prošli album „Father of All…“ (i ironično lošeg boomer marketinga koji je pratio isti) Green Day su se našli u poziciji koju je uvijek interesantno promatrati, a koja je istovremeno i jedinstvena za glazbenike.

Naime, nakon loše odrađenog albuma javljaju se sumnje oko mogućnosti za njihov daljnji uspjeh te kritičari i publika napeto iščekuju idući album, koji tada može ili biti snažan udarac njihovom nasljeđu ili dokaz da oni „to još mogu“. Kao odgovor na takvu situaciju, Green Day su igrali sigurno, pozvali prijašnjeg producenta Rob Cavalla s kojim su zadnji put radili na „¡Tré!“ (i što je još bitnije, na „Dookie“) i predstavili album „Saviors“.

Rezultat je jedan solidan, ali i ponešto manjkav album s jasno definiranim jakim i slabim stranama, kojemu je teško definirati mjesto u široj slici diskografije Green Daya. S obzirom na takav karakter albuma, vjerojatno će svaki slušatelj imati donekle različito mišljenje, ovisno o tome što traže od glazbe općenito, pa je možda najpametnije samo izložiti sve što ovaj album može ponuditi, bilo to dobro ili loše.

Najsnažnija strana ovog albuma je bez sumnje – produkcija. Zvuk je iznimno jasan, moderan i udara slušatelja ravno u lice. Vokali su iznimno dobro posloženi i formiraju zid harmoniziranog zvuka koji je tipičan za pop-punk. Može se debatirati o tome koliko je taj zvuk ugodan općenito, odgovara li specifičnom slušatelju ili govori li nešto o tome gdje ide produkcija pop glazbe općenito, ali su Green Day uspješno postigli ono što su htjeli, te bi svaki dobar glazbenik i kritičar promašio poantu kad bi im to uzeli za zlo iz ikojeg razloga (a rezultat ni nije loš). Kad smo već kod spomena pop-punka općenito, još jedna dobra strana albuma je što su Green Day uspješno izbjegli određeni „cmizdrav“ ton modernog pop-punka, a i arogantan ton koji je odmah jasan pri slušanju nekog suvremenijeg pop-punk glazbenika poput MGK ili YUNGBLUD.

Po pitanju stihova, Billie se ne postavlja iznad niti ispod slušatelja (iznimke postoje, ali više o tome kasnije), te se njegova osobnost diljem albuma javlja najviše u nekom neobičnom obliku opuštene zabave, a katkad i određene vrste skromnosti. I konačno, Green Day predstavljaju jasne ideje, riffove i hookove u sažetom obliku, stoga pjesme ne traju dulje nego što bi trebale i jasno se osjeti trenutak u kojem će pjesma završiti ili prijeći u neku vrstu zadnjeg refrena ili outra.

Po pitanju nekih miješanih dijelova albuma, ili stvari koje su malo više „sumnjive“, prije svega se može spomenuti tema izvedbe, bilo to po pitanju vokala, basa ili bubnjeva. Naime, u određenim pjesmama Billie ima iznimno uvjerljive i zarazne vokale i melodije, dok u drugima apatično niže slogove u jednostavne melodije nalik na dječje pjesmuljke. Pjesme poput „Bobby Sox“ i „Dilemma“ imaju sjajne vokale, čak i kada moraju biti malo intenzivniji, dok pjesme poput „One Eyed Bastard“ koriste hookove i melodije koje su apatično otpjevane, a sami po sebi leže u onoj neobičnoj zoni gdje nisu niti dobri, niti su dovoljno blesavi da budu zabavni. Po temi stvari koje su osrednje ili miješane bi bilo dobro i spomenuti da je slušanje ovog albuma katkad nalik na prizivanju različitih „deja vu“ trenutaka, na način da je svakih 30 sekundi nemoguće ne pomisliti nešto poput: „Gdje sam ovo već čuo?“. U nekim slučajevima to prelazi u očitije (ali ne nužno svjesne) kopije ili plagijate, a katkad je jednostavno korištenje iznimno čestih i standardnih akorda ili skala (meni je bilo nemoguće slušati „Suzie Chapstick“ bez da se svaka 4 bara sjetim Cureovog „Lovesong“).

Tema imitiranja nas dovodi do negativnih strana albuma, koji nažalost i nisu toliko zanemarivi. Po pitanju kopija ili plagijata, znaju biti iznimno upečatljive i dosadne, čak i ako je to nenamjerno učinjeno – prvih 10 sekundi „One Eyed Bastard“ su dovoljno da sve bude jasno. Ovo se isto može i odnositi na određene „izlizane“ fraze koje Billie katkad koristi u stihovima, od kojih su neke: „Strange days“, „Welcome to my nightmare“, „Dead man walking“ i iznimno često završavanje stiha na „Tonight“. Držeći se teme stihova, ranije sam spomenuo da se Billie nikad ne postavlja iznad slušatelja, ali što se tiče pitanja politike teško je to potvrditi. Točnije, nije niti da se postavlja toliko iznad slušatelja koliko je samo bizarno, jer se sve političke teme svode na neobične boomersko-bezvezne-besmislene izjave, koje zapravo niti ne govore ništa što se ne može čuti na američkoj televiziji – poznat primjer koji se vrti po internetu je stih „Don’t want no huddled masses / TikTok and taxes / Under the overpass“, koji (doslovno) samo spominje TikTok i poreze i nastavlja dalje bez ikakvog obrazloženja.

Na prvi pogled je moguće zamisliti da je Billie samo pročitao tagove na bilo kojem novinskom portalu i samo ih odlučio nasumično ubacivati: Rat, TikTok, vlada, porezi, i tako dalje. Ali je bitno držati na umu i da se ovakvi stihovi ne kreću po cijelom albumu, nego su koncentrirani u nekoliko pjesama, pa ne stvaraju užasan problem općenito (ali kada se pojave, dosta su kiseli). Po pitanju negativnih strana instrumentacije, nema većih prekršaja koji bi izbacili slušatelja iz doživljaja (osim užasno napravljenih umjetnih truba i violina na nekoliko pjesama). Ali isto tako je upravo taj nedostatak rizika donekle i mana instrumentacije: relativno je standardno i sigurno za Green Day. Ako je to ono što netko traži, onda problema ni nema.

Sve u svemu, album je dosta pomiješan i neobičan po tome što oscilira između zaraznih, zabavnih i dobrih pjesama do parodije samog banda koja zvuči kao tipična rock glazba za reklamu, te katkad zagazi u dosadnu pjesmu ili loš stih. Unatoč tome, dio koji se fokusira na zabavu prevladava i vjerojatno je da će nakon slušanja nekoliko pjesama zapeti u glavi i možda pasti na koju zabavnu playlistu. Može li se reći da su se Green Day iskupili za „Father of All…“ i nastavili raditi ono što najbolje rade? Na to bi možda najbolji odgovor bio taj da su učinili dovoljno da pokažu da još mogu napisati pokoji dobar refren, ali da ih nije nužno dovoljno briga da ulože toliki trud u svaku pjesmu na albumu i da bi radije samo svirali radi zabave, čak i ako to znači da će po putu pokupiti stereotipičan riff ili pokoji dosadni refren. Najsnažniji trenutci albuma su upravo kada je cilj zabava i ludovanje, a najslabiji kada Green Day pokušavaju biti domišljati ili politički buntovnici. Na kraju krajeva, možda je to i najbolji pristup pop-punk glazbi: čista zabava, bez puno intelektualiziranja.