Jedinstveno kantautorstvo

Možda vam Josh Ritter neće biti prvo ime kojeg ćete se sjetiti pri spomenu riječi ‘kantautor’, no to ne znači da je ovaj 31-godišnji umjetnik – odrastao uz pjesme Boba Dylana, Johnnya Casha, Leonarda Cohena i Gillian Welch – išta lošiji od svojih razvikanijih kolega. Baš naprotiv.

Josh Ritter napustio je fakultet odlučivši u potpunosti posvetiti se glazbi, a globalna potvrda kvalitete uslijedila je 2002. godine albumom “Golden Age of Radio”: uslijedili su hvalospjevi kritike, HBO je njegovu pjesmu odabrao kao odjavnu špicu svojoj seriji “Dva metra pod zemljom”, uslijedile su rasprodane turneje po Irskoj (posljedice uspjeha sezale su tako daleko da je oformljen i tribute band, Cork, koji je izvodio samo njegove uratke po irskim pubovima).

Nakon irskog izleta, počeli su se grupirati obožavatelji i u rodnom mu SAD-u. Bostonski i njujorški koncerti bili su vrhunac njegove karijere. Inteligentan autorski rad (podsjećajući na veličine u rasponu od Boba Dylana do Randya Newmana), pjesme koje se literarno i glazbeno odvajaju od samog autora započinjući vlastiti život; svaka riječ, svaka slika, svaki ton, sve je tako presavršeno na svom mjestu, točno ondje gdje treba i biti, stoga i ne čudi veliki krug obožavatelja koji se u prilično kratkom roku skupio oko Rittera.

“The Historical Conquests” peti je studijski album u osam godina, no njemu je Ritter odlučio pristupiti malo drugačije. Prvo je napisao sve melodije i aranžmane, pa tek onda stihove što je rezultiralo za njega netipičnom šlampavošću. Ništa katastrofalno, gotovo i neprimjetno ukoliko se uspoređuje s drugim sličnim autorima, no ukoliko se uspoređuje s njegovim prijašnjim ostvarenjima, onda je itekako primjetno.

Što se dakle dogodilo? Dva se odgovora nameću: jedan (onaj manje vjerojatan) jest da je odlučio napraviti zaokret u svom stvaralaštvu te malo prodrmati samog sebe unoseći dašak svježine. Drugi odgovor je vjerojatno bliži istini: Josh Ritter uspio je uvjeriti samog sebe kako je sposoban uvijek isporučiti savršene pjesme, neovisno koliko truda u njih uložio.

Osnovni je, premda doista zanemariv, problem što čitav album zvuči opuštenije, ali ne ležerno-opušteno, već aljkavo-opušteno ukoliko ga se usporedi s prethodnima.

Ritteru na čast služi i činjenica što ne uspoređuje svoje uzore. Pete Seeger i Brian Wilson mogu se strpati u isti koš, zašto ne? Samo je potrebno biti genij kako bi se to izvelo bez da bode oči: bit će na “The Historical Conquest” gitara, gudačih i puhačkih aranžmana, biblijskih i povijesnih analogija, čitav karusel folk-rocka (podsjetit će vas povremeno i na Springsteena), protestnih stihova upakiranih u pitke i pjevne melodije.

“To the Dogs or Whoever” mitološki je orijentirana prema Ivani Orleanskoj, “Next to the Last Romantic” zadovoljit će obožavatelje Johnnya Casha, ali i fanovi Hanka Williamsa, kao i mladog Toma Waitsa, doći će na svoje preslušavajući ovo iznimno ostvarenje.