Vrhunac albuma na samom kraju

Maximo Park pripadaju u kategoriju simpatičnih britanskih indie rock bendova ne prevelikih dometa, iako je nakon debija “A Certain Trigger” izgledalo da bi moglo biti drugačije.

Svakim narednim albumom, pa tako i četvrtim po redu “The National Health“, Maximo Park dokazali su da su daleko od najvećih indie bendova s Otoka nastali zadnjih desetak godina, ali da ih ne treba tek tako odbaciti jer i dalje pružaju solidne pjesme. Da, nažalost, samo solidne pjesme.Tako i novi album obiluje tipičnim pjesmama za bend kakve smo mogli upoznati na prošlim albumima, a siguran sam da će neke od njih pronaći svoj put do slušatelja, posebno završne dvije koje su dijametralno suprotne. “Unfamiliar Places” najbolja je balada koju je bend napravio do sada, dok posljednja “Waves Of Fear” evocira najbolje momente s prvog albuma.Šteta što se takav dojam ne stječe tijekom cijelog albuma jer već s uvodnom kratkom laganom minijaturom “When I Was Wild” Maximo Park kao da želi pomaknuti granice svog stvaralaštva. Ta pjesma će sigurno biti dobar trik na koncertima, ali kao početak albuma djeluje vrlo blijedo i neupečatljivo.Bend dosad nije imenovao albume po pojedinim pjesmama, a sada je napravio iznimku. “The National Health” točno je ono što je trebalo bendu, brza i poletna pjesma po kojoj će se album pamtiti, energičnih gitara, ludih klavirskih dionica i urnebesnih vokala Paula Smitha. Prije ili kasnije, ovo će biti singl s albuma (već je ranije objavljen kao digitalni download).

Kad smo već kod službenih singlova s albuma, oni nekako djeluju najviše kilavo, prvenstveno “Hips And Lips” koja se kroz mračan synth zvuk ’80-ih. (The Killers na prvom albumu su to mnogo upečatljivije radili) pokušava približiti trenutnim trendovima u retro zvuku, dok “The Undercurrents” zvuči moćno, ali i sterilno, kao da se s njom išlo na malo previše sigurno.

Nakon desetak godina na sceni “The National Health” pokazuje da je Maximo Park dobar bend koji ima svojih svijetlih momenata, ali i onih koje je najlakše zaboraviti. U ovom slučaju najbolji momenti zabačeni su na samom kraju albuma, pa mu mnogi vjerojatno neće pružiti pravu šansu jer dosta tog prije je (da se lijepo izrazim) prosječno.