In Berlin We Trust

“Berlin” Lou Reed je još jedan u nizu projekata u kojem izvođači starije generacije oživljavaju svoja klasična djela u kontekstu koncerta. Trend je započeo Brian Wilson s albumom “Pet Sounds” za koji se desetljećima tvrdilo da je nemoguće izvesti na koncertu, pogotovo zbog toga što je sam Wilson patio od kronične treme, zatim je Van Morrison izveo svoje u komercijalnom smislu zanemareno čedo “Astral Weeks“, a negdje u to vrijeme (možda malo ranije) Lou Reed je restaurirao svoj album iz 1973., “Berlin”.

Od prethodna dva se albuma “Berlin” najviše razlikuje po tome što je njegov status među kultnim albumima dugo vremena bio vrlo upitan: početne kritike su bile oštre, optužujući Reeda za pretencioznost i patetiku. Reed je na to odgovorio u svom klasičnom stilu ‘Šab me gabri’, ali dugo vremena nije izvodio pjesme s tog albuma.

Koncept originalnog albuma se sastoji u sljedećem: dvoje ljudi Jim i Caroline žive u Berlinu s djecom i hrpom problema – nasiljem u obitelji, depresijom, drogom. Priča završava da Jim ode, socijalna služba odvodi djecu, na što Caroline počini suicid.

Većina pjesama datira iz ranijeg perioda, “Oh Jim” je počela svoj život kao “Oh Gin”, “Caroline Says II” je nekad bila “Stephanie Says”, “Sad Song” i “Men Of Good Fortune” postoje kao snimke koje je Lou Reed snimio s grupom The Velvet Underground, dok je naslovna pjesma bila predstavljena na prvom Reedovom solo albumu.

Na originalnom albumu “Berlin” Reed i producent Bob Ezrin su naganjali zvuk rock opere (što “Berlin” na neki način i jest), jedini problem je taj što Reed nije pjevač za operu, a bome niti za rock operu. Kao vokalist Reed je najjači kad funkcionira u hladnom, suzdržanom i narativnom kontekstu. Iako okružen sjajnim muzičarima od kojih su najpoznatiji B.J. Wilson iz Procol Harum, Jack Bruce (dečko iz grupe Cream) i Stevie Winwood (mali iz Spencer Davis Group i Traffic), osnovni problem originalnog “Berlina” je taj što teške teme nije na uvjerljiv način donio do slušatelja i što je ostavljao dojam da Reed, Ezrin i društvo više žele dočarati tragičnu sudbinu Jima i Caroline nego što je doista dočaravaju.

Live album “Berlin: Live At St. Ann’s Warehouse” ispravlja pogreške iz 1973: okružen muzičarima sa sličnijim senzibilitetom, Reed drži koncentraciju publike od početka do kraja, fokus je izoštren, bez krivudanja i proklizavanja u pompoznost. Uz vođu benda, gitarista Stevea Huntera (koji je sudjelovao na originalnom “Berlinu”) tu su mlade friške snage, dječji zbor, te Antony Hegarty na pratećim vokalima. Reed i Hegarty će ostvariti dirljiv duet na bisu “Candy Says“.

Izvodeći tu pjesmu, po vokalnim sposobnostima Reed i Hegarty podsjećaju na vrlo popularan duet Katje Kušec i Đanija Stipaničeva, no za razliku od spomenutih zvijezda iz “Zvijezda pjevaju” Lou i Anthony zvuče vrlo lijepo. Reed će još izvesti i “Rock Minuet” i “Sweet Jane“, na kojima će izvođačka inspiracija ipak biti nešto manja nego na ostatku seta. No dobro, ionako je “Berlin” u glavnoj ulozi.

DVD donosi još malo dodataka: uz vizualni doživljaj s koncerta (s kojega datiraju snimke za “Berlin: Live At St. Ann’s Warehouse”) tu su i igrane sekvence koje pristaju kao salivene. Ipak treba reći da je glazba u prvom planu i da je vizualni prilog solidan ali ne i nezamjenjiv dodatak sjajno revidiranom djelu iz 1973.