Glazba je, još tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća, doživjela svojevrsni zaokret. Do tada ustaljene i svima znane forme u kojima su slušatelji uživali vrteći svoje singlice ili nešto rjeđe longplejke, polako ali sigurno su izašle iz kalupa kako se približavao kraj desetljeća. Era Beatlesa i Stonesa donijela je nužne novine u pomalo uspavanu, ali i dalje itekako profitabilnu industriju. Čupava liverpoolska četvorka eksperimentirala je naveliko u zenitu svoje popularnosti, dok su Stonesi pratili manje-više sličan kolosijek. Neki su pak krenuli skrivati poruke u svoje numere što je dovelo i do prvih optužbi da određeni pravci popularne glazbe promoviraju sotonizam, a po mom mišljenju ključna je bila upravo ’67. godina kada The Velvet Underground izdaje svoj prvi album. Nakon toga, ništa više nije bilo isto.

Iako je “Velvet Underground & Nico” izašao kao relativno konvencionalno upakirani jednostruki LP, njegova glazba se pokazala nacrtom buduće eksperimentalne gotovo svih vrsta. Istina je kako su simultano djelovali i glazbenici poput Terryja Rileyja čija je minimalistička kompozicija “In C” donijela isti efekt kakav smo osjetili kod Velveta, no njen  je doseg ostao u ograničenju moderne klasike, žanra koji je strujao kroz povijest pomalo neovisno od popularne glazbe o kojoj najčešće pišemo. Nakon mitske “banane” Andyja Warhola sve je ostalo – povijest. Eksplozija čudaka svih vrsta. Danas pak nećemo raditi široke analize glazbenog eksperimentiranja, već ćemo se prisjetiti nekoliko primjera onih najčudnijih radova. Neki od njih ostali su zakopani u repertoaru povijesti kao puki pokušaji i fusnote, dok su drugi potpuno nesvjesno otvorili jedan posve novi, neistraženi glazbeni svijet. Pred nama je pet hrabrih uradaka, slušati na vlastitu odgovornost.

1. Lou Reed – Metal Machine Music

Najbolje je možda početi s Velvetima jer je s njima sve i krenulo. Lou Reed i John Cale ostvarili su zapažene samostalne karijere nakon raspada grupe, a Lou je 1975. godine odlučio isprobati nešto posve drugačije. Vjerujem da su mnogi od vas upoznati s pojmom “noise” glazbe. Ovaj neslušljivi uradak objedinio je i spojio neartikulirano glasne decibele i etiketirao ih kao muziku, što je, posve očekivano, prošlo jako loše kod kritike. I dan danas je teško pronaći pozitivnu recenziju ovog dvostrukog, jednosatnog i neoznačenog kaosa. Jedino je Pitchfork ocijenio ovo izdanje s visokih 8.7/10, a ako se mene pita, album je grozan, ali je bitan. Bitan je utoliko što je otvorio vrata mnogima koji su takvu buku ukrotili i pretvorili je u nešto drugačije. Swans, Sunn O))), Earth… nitko od njih ne bi zvučao kako zvuči danas da nije bilo Reeda.

2. Captain Beefheart – Trout Mask Replica

Matt Groening, autor Simpsona i Futurame, u jednom je intervjuu kazao kako je, kupivši ovaj album dotrčao kući s visokim očekivanjima. Producentska palica Franka Zappe, Reprise Label i, najbitnije, ozbiljno opičena ekipa pod vodstvom Dona Van Vlieta. Beefheart se javnosti predstavio s izvrsnim, ali i dalje prilično konvencionalnim blueserskim “Safe as Milk”, a uslijedio je nešto slabiji “Strictly Personal”, stoga je izlazak trećeg, dvostrukog izdanja nosio mnoga pitanja. Epilog: preko 70 minuta raštimanih instrumenata koji u principu nemaju pretjeranog smisla. Spoken word pasaži uz koje se stvarnost topi. Naslovnica albuma koja ne ostavlja ravnodušnim. Kaže Groening: “prvo sam pomislio da sam prevaren jer mi ne može Zappa to napraviti”. Nakon nekoliko slušanja sve mi je postalo jasno: ovaj album je klasik. Slično razmišlja i David Lynch, ispalio je kao iz topa da mu je Trout Mask Replica najdraži album svih vremena.

3. Flaming Lips – Zaireeka

Skačemo nekoliko desetljeća unaprijed. Budimo iskreni, danas je teško biti čudan i drugačiji. Pogotovo je teško biti čudan i drugačiji, a usto biti i komercijalno uspješan. Jedan od rijetkih takvih primjera je upravo The Flaming Lips, američki psycho-freak alternativni kolektiv predvođen mastermindom Markom Coyneom. Nakon skromnih početaka u Oklahomi osadmesetih godina, bend je doživio golemi uspjeh potpisom za etiketu Warner, nakon čega je uslijedio i izlazak njihova magnum opusa “The Soft Bulletin”. Ipak, ono što nas zanima je “Zaireeka”. Izdana taman godinu dana prije Bulletina, njen koncept je vjerojatno i zaslužan što je “The Soft Bulletin” zvučao tako privlačno. Van svake pameti, album se prostire na četiri ploče koje treba slušati simultano na četiri različita gramofona/CD playera. Isto tako, ovo uvelike eksperimentalno djelo moguće je podesiti po vlastitim preferencijama stišavajući neke od diskova, a urbana legenda kaže kako je  “How Will We Know? (Futuristic Crashendos)” možebitno opasna za zdravlje zbog svojih niskih i visokih frekvencija.

4. Liturgy – The Ark Work

Ne bilo fer ne uvrstiti barem jedno svježe ime s glazbene scene na ovu listu. Izbor za ovaj unos bio je ogroman, no ja sam se odlučio na kombinaciju koju iskreno smatram najčudnijom od ponude. Liturgy, black metal sastav iz New Yorka čiju karijeru su obilježili napadi, upravo zbog tih napada zaslužuje svoje mjesto pod suncem. Ni po čemu obični blackeri prašinu su podizali postepeno svakim nadolazećim albumom. Ono što je krenulo kao moderna, pomalo pomaknuta, filozofska verzija klasičnog blacka, na posljednjem je uratku “The Ark Work” postalo gotovo nesnošljivo. Barem onim tvrdokornijim fanovima. Spoj black metala, elektronike i pomalo hip-hop flowa recitacije na prvu je ruku bljutavo poput kakve čudne prehrambene kombinacije, no opetovanim slušanjem albuma, koji između ostalog sadrži tonu MIDI fanfara i elektronskih efekata, stvara se dojam da je Ark Work album budućnosti. Zlobnici će reći da nam budućnost neće biti bajna, no ja sam čvrsto uvjeren kako je ovaj album perjanica hrabrog eksperimentiranja. Nije za svakoga, niti to želi biti. Kada još uzmemo u obzir da je frontmen družine, vokalist i gitarist Hunter Hunt-Hendrix napisao manifest o filozofiji bendovog zvuka, a malo je reći kako su ga mnogi donedavno napadali te mu čak i prijetili.

5. Various Artists – Songs In The Key of Z

Iskreno, ne znam što o ovome napisati. Kompilacija koju je sakupio i osmislio Irwin Chusid sadrži dva diska glazbe “odmetnika”. Namjerno sam stavio odmetnike u navodnike jer nisam baš siguran koliko je pravično i pravedno prevesti riječ outsider na taj način. U svakom slučaju, glazbenici koji se nalaze na ovom izdanju po mnogočemu su bili, namjerno ili slučajno, revolucionarni u vremenu kada su stvarali svoju glazbu. Tu je svima poznati Daniel Johnston, a nekima će možda biti poznato i ime “The Shaggs”. U svakom slučaju, nešto ovakvog tipa sigurno do sada niste čuli. Uzostalom provjerite “Rock’n’Roll McDonalds” Wesleya Willisa.

33 Shares