Nije neka tajna da sve manje ljudi čita knjige. Medijska prezasićenost dovela nas je u neku vrstu klik-lajk stanja gdje svoju pozornost sve teže usmjeravamo na dulje odlomke teksta, jednako kao što zaziremo od tiskanih knjiga čudeći se kako knjižnice uopće opstaju. U izboru između knjige ili filmske/serijske adaptacije, mnogi će radije posegnuti za drugom opcijom jer je jednostavnija, brža i vizualno stimulativnija.
Slična se stvar događa i s glazbenim albumima. Youtubeizacija, nazovimo je tako, stvara privid glazbene uopćenosti u kojoj se pomno poznavanje benda temelji na preslušavanju najpopularnijih pjesama koje izabere YouTubeov algoritam, dok se cjelovitim albumima ne pridaje velika pažnja. Princip čitanja knjiga i albuma u osnovi se može svesti na istu stvar – lijenost. U osjećajima preopterećenosti i prezasićenosti sadržajima slušanje jednog albuma sat vremena ili bdijenje uz knjigu čini se gubitkom vremena.
Nekada bi ipak trebalo poslušati staru “stop and smell the flowers”. Izabrali smo pet fenomenalnih albuma inspiriranih velikim književnim djelima u kojima su glazbenici istinski zasjali, jer nije malena stvar preobraziti umjetničko djelo u novu formu koja opet odražava to umjetničko u sebi. Bez dodatnog duljenja, jer sunce vani pretvara mozak mi u žvaku, uživajte u pet odličnih albuma koje su inspirirali još bolji književnici.
1. Neutral Milk Hotel – “In the Aeroplane Over The Sea”
Neutral Milk Hotel je 1998. snimio album koji će kasnije postati kanonsko indie djelo, mitsko mjesto za opskurne pop reference. Iz albuma ispunjenog čudnim i nespojivim tekstovima, izviđačkim solažama na trubi, korištenjem ručne pile kao violine iskričavo se izdvaja Mangumova glazbena genijalnost. Album je bio polazna točka bendovima koji su se kasnije profilirali sličnim zvukom, a osobito je značajan zbog inspiracije. Jeffa Manguma, koji je u najmanju ruku osebujna ličnost, potresla je i fascinirala biografija Ane Frank te je na temelju njenog dnevnika stvorio niz labavo povezanih priča iz života. Magnumovo nadrealno putovanje kroz svijest Ane Frank posredovano je kroz tijelo kao prvu osjetilnu točku – od prvih seksualnih impulsa u “Communist Daughter”, obiteljskog nasilja u “King of Carrot Flowers pt.1” do nuklearnog holokausta u “Two-headed Boy”. Aeroplane priča o dubokoj osobnoj povezanosti koju je Mangum osjetio prema Ani Frank i na temelju nje stvorio priču o sjećanju, ljubavi, gubitku i boli: “The only girl I ever loved / Was born with roses in her eyes”.
2. Mastodon – “Leviathan”
Album koji je nazvan “zlatnim vremenom heavy metala” inspiriran je romanom Hermana Melvillea “Moby Dick”. Dobar dio pjesama na ovom konceptualnom albumu izravno se referira na epsko djelo, počevši od prve, “Blood and Thunder” koja najavljuje temu albuma zazivanjem “White whale, holy grail”, što slijedi samoidentifikacija u “I Am Ahab”, dok neke druge pjesme radnju romana prate zvučnim kulisama. Ahab je bio opsjednut traženjem bijelog kita kako bi mu se osvetio za odgrizenu nogu. Mastodonov album alegorijski govori o sličnoj opsesiji ludog Ahaba sviranjem glazbe. Bend se na dugim turnejama nerijetko osjećao kao Melvillovi likovi, putujući gotovo godinu dana, neumorno svirajući i ovladavajući zvjerskim heavy metalom. Sami su izjavili da su se često osjećali poput ormara, a katkad i smrdjeli kao oni.
3. Led Zeppelin – “Led Zeppelin IV”
Zeppelini su poznati kao najveći “prstenoglavci” rocka koji su ubacivali Tolkienove reference gdje god su stigli. Njihov posljednji istoimeni album “Led Zeppelin IV” smatra se posvetom Gospodaru Prstenova s pjesmama poput “The Battle of Evermore” u kojoj se iščitavaju usporedbe s Nazgulima i “Misty Mountain Top”, nazvanu prema mjestu gdje je Bilbova družina boravila u Hobitu. Premda je bend zanijekao vezu Tolkiena s njihovom najpoznatijom stvari, “Stairway to Heaven”, nekoliko je indikacija koje govore suprotno. Početni stihovi “There’s a lady who’s sure all that glitters is gold” usporedivi su s pjesmom o Aragornu/Strideru s početka prvog dijela – “All that is gold does not glitter/not those who wander are lost” (Plantov pas se zvao Strider, inače). Fanovi su išli dalje uspoređujući pogled prema zapadu s poznatom temom u djelu, ali zasigurno se može reći da je posljednje putovanje Zeppelina povuklo dosta paralela s pustolovinom kroz Međuzemlje.
4. David Bowie – “Diamond Dogs”
Bowie je bio veliki obožavatelj Georgea Orwella te je, kao jednu od svojih transformacija, planirao stvoriti konceptualni album temeljen na knjizi “1984”, a nakon toga i predstavu. Međutim, kako nikada nije dobio autorska prava, morao je ublažiti svoju verziju. Naposljetku je svoje orvelovske ideje odlučio stopiti s postojećim tekstovima pjesama koji su se mogli smisleno povezati u hibrid distopije i glam rocka, što je rezultiralo albumom “Diamond Dogs”. Ovo post-ziggyjevsko izdanje pruža uvid u dio fascinantne priče koju je Bowie planirao stvoriti s Orwellovim djelom, balansirajući između glam estetike, avangardnog kabaretskog eksperimentiranja i distopijskog prizvuka. Ziggy je ušao u novu, mračniju galaksiju oslikavanjem postapokaliptičnog Manhattana u pjesmi “Future Legend”, sve do očitih veza s romanom u pjesmama “1984” i “Big Brother”.
5. Lou Reed – “The Raven”
Poznat po snažnom poetskom naboju i eksperimentiranju s gitarom, Reed je u fazi poslije Velvet Undergrounda snimio dvadesetak albuma. Njegov devetnaesti solo album nazvan “The Raven” konceptualna je igra pričama i pjesmama Edgara Allana Poea, nastavak evolutivnog niza kojeg je počeo operom “POEtry”. Kroz djelo se provlače Poeove opsesivne teme gubitka, nasilja, krivnje i autodestruktivnosti, koje su i Reeda opsjedale još od šezdesetih kao sastavan dio poetike Velvet Undergrounda. Pjesme na albumu su kreativni nered u kojemu se miješaju, primjerice, stihovi “Annabell Lee” s autorovim emotivnim trenjima. Umjetničku viziju gotičkog pjesnika odjenuo je u ruho novog doba, a pridružili su mu se i gostujući glasovi Davida Bowieja, Willema Dafoea, Amande Plummer i Stevea Buschemija koji interpretiraju Poeove stihove uz dozu jeze i smirenosti. Lou Reed je spustio Poea s visokog pijedestala i približio njegovu poeziju prosječnom slušatelju u eklektičnom zanosu dvostrukog albuma.
