Albumi Mastodona: od najgoreg do najboljeg

1254

Kad se uzima u obzir američka heavy metal scena, kao najznačajnije ili barem najeksponiranije ime 80-ih godina uvjerljivo bi bila Metallica, 90-e godine ‘zastupala’ bi Pantera, a kao najistaknutije ime novog milenija bio bi upravo Mastodon.

Troy Sanders, Brent Hinds, Brann Dailor i Bill Kelliher neraskidiva su četvorka iz Atlante koja je pošteno osvježila ne samo američku, već i globalnu metal scenu. Kad bi spojili stilove bendova kao što su Yes, Rush ili Pink Floyd s Black Sabbathom i tipičnim američkim ultradistorziranim agresivnim metalom, tada bi možda dobili nešto poput Mastodona. Utemeljeni u deathcoreu i sludgeu ovećim su instrumentalnim umijećem iskristalizirali specifičan progresivni stil koji se najbolje može opisati kao mastodonski.


Ono što je zlata vrijedno kod ovog benda uporište je u tradicionalnom. U njihovom zvuku nema furke na moderni izričaj ispoliran do kobne mjere sintetičnosti, gdje se ne zna stoji li iza zvuka bubnjeva čovjek ili ritam mašina i gdje gitarske solaže posve gube melodiju uslijed samodostatnih prstolomija. Brent Hinds zvuči poput bendžo svirača koji je ogromni fan Hendrixa i Zappe i koji se uhvatio električne gitare čisto da može jammati s bubnjarem Brannom Dailorom. A Dailor je pak čovjek hobotnica koji više djeluje poput metaliziranih verzija starih majstora kao što su Bill Brufford ili Neil Peart nego suvremenih humanoidnih ritam mašina karakterističnih za novomilenijski metal. Ukratko – Mastodon u manirama jam sessiona uvijek zvuči krajnje živo, nikad preproducirano i nikad umjetno.

Muziku podržava

Njihova diskografija stilskom je osebujnošću razbila monotoniju metal izričaja, a nakon sedamnaest godina djelovanja i sedam studijskih albuma bend još uvijek oduševljava svojom kreativnošću. Netko se razvodni nakon četiri albuma, netko nakon tri, netko nakon jednog… Mastodon je sa svojim aktualnim sedmim albumom u krajnjem naponu snage i nekako se čini da bi tako svježi i moćni mogli ostati do daljnjeg. Ispod je stoga poredana diskografija ne od lošijeg prema boljem, već od odličnog prema vrhunskom.


8. “Call of the Mastodon” (2006.)
Ovaj EP zbirka je pjesama s početka karijere koja bi bila pogodna isključivo za fanove death corea i sludgea. Izdanje definitivno nije za Mastodon početnike. Čisto da se ne bi stekao krivi dojam o bendu.


7. “Remission” (2002.)
Debitantski album predstavlja Mastodon u svom poprilično brutalnom i kaotičnom izdanju. Ipak, naznake progresivnosti i stremljenja k melodiji sasvim su očite pa “Remission” više igra ulogu početka ambicioznosti, a manje definicije stila. Vokale su podijelili Sanders i Hinds i rijetko da ijedan zbilja nešto i zapjeva. Album je živa eksplozija i intrigantan produkt perspektivne četvorke koja u sebi ima viška žara i koja izgara za boljim. A to ‘bolje’ stiglo je k’o šamar budali već narednim albumom “Leviathan”. Uz “March of the Fire Ants” ovdje se ponajviše izdvaja završni instrumental “Elephant”.


6. “Once More ’round the Sun” (2014.)
U jednom komentaru negdje u bespućima weba 2.0 stajala je tvrdnja, koja se odnosila na ovaj album, kako je ‘pravi’ Mastodon bio onaj ‘stari’ Mastodon, prije nego što su stvari počele biti ‘juicy&fruits’. Možda se i jesu dotakli mainstreama, ali upravo ti ‘juicy&fruits’ vokalno-instrumentalni elementi i krase ovaj izvrstan album. Umjerena agresivnost koja surfa na moćnoj melodiji temeljni je recept ovog Mastodonovog albuma. A ako ćemo baš raditi diobu, tada se ovdje zbilja i radi o ‘novom’, a ne o ‘starom’ Mastodonu. Kakvi god bili, svejedno razaraju. Pjesme poput “Tread Lightly”, “The Motherload”, “High Road” ili “Ember City” za iskočiti su iz kože. A polarizacijom fanova bend samo dodatno dokazuje svoju veličinu. I to još jednim spomenikom od albuma.


5. “The Hunter” (2011.)
Kolekcijom prog metal kratkiša i heavy rock slatkiša “The Hunter” je dostojan nasljednik albuma karijere benda, ovdje smještenog na broju 1. Mastodon je “The Hunterom” jasno izjasnio kako ne želi biti isključivo metal bend. Jesu li se time ‘prodali’? Naravno da nisu. Samo su otvorili prostora za daljnja muzička istraživanja u trenu kad se u metalu više nema toliko toga za reći. Uzevši u obzir rokersku “Curl of the Burl”, monstruozno metalnu “Black Tongue”, superprogresivnu “Thickening”, čudnovato emotivnu “The Hunter” i eteričnu “The Sparrow”, Mastodon je budućih muzičkih smjerova ‘natukao’ na bacanje. I u kojem god da se odluče dalje kretati, teško da mogu zvučati loše. Ali kad naprave hibrid svega toga, baš kao na “The Hunteru”, tada debelo opravdavaju ime koje su si nadjenuli.


4. “Blood Mountain” (2006.)
Nasljednik legendarnog “Leviathana” zapravo nije nimalo lošije ostvarenje od svog prethodnika. Čak štoviše, u nekim elementima to je jedan od najboljih Mastodonovih uradaka. No opet, i svi ostali bi se mogli naći u toj kategoriji. To je Mastodon u potpunom elementu ljutog progresivnog metala koji, ruku na srce, nije tako lako slušljiv kao na narednim Mastodonovim albumima i treba malo duže da sjedne kako treba.  No, svako pravo remek-djelo teško da uopće i može biti lako slušljivo. Onaj tko uspješno probavi jednog “Bladecatchera” i preživi ga na koncertima, tada će sigurno imati što pričati unucima.


3. “Emperor of Sand” (2017.)
Nije da je na aktualnom albumu zvuk meški, već bi prije bio razvijeniji. Ako bi “Remission” bio Veliki prasak, tada bi “Emperor of Sand” bio čitavi svemir sa svim svojim galaksijama i planetima. Sedmim albumom bend još jednom briljira, nimalo zaglibivši u monotoniji suhoparnih pjesama. Utemeljen na teškim emocijama uslijed osobnih tragedija, “Emperor” je iskristalizirao ljubav prema životu, veliku borbu, pobjede i gubitke… S glazbene strane to je savršena transžanrovska Mastodonova smicalica teškog riffovlja, jakih melodija i netipičnih struktura pjesama. Samo će vrijeme pokazati je li ovo najbolji album koji je Mastodon ikad snimio.


2. “Leviathan” (2004.)
“Leviathan” predstavlja velik korak u odnosu na debitantski “Remission”. Dojam brutalnog jam sessiona preko kojeg su naknadno snimljeni vokali tamo gdje se dalo što otpjevati ili izvrištati i dalje je izuzetno jak. No izvedba je ovdje puno manje kaotična nego na prethodnom albumu. Uključene su i fine akustike s ne tako tipičnim akordima, interesantni pjevni vokali Brenta Hindsa, a jazzerske ambicije bubnjara Branna Dailora uzdižu Mastodon iz većine ostalih metal bendova novog kova. Ovdje se stil definirao, a nacrt antologijskog progresivnog metala ovjekovječio se u himnama poput “Blood and Thunder”, “Iron Tusk”, “Megalodon” i “Aqua Dementia”.


1. “Crack the Skye” (2009.)
Četvrti album ovih osobenjaka album je karijere njihova benda. Sve je očigledno vodilo u ovom smjeru. I brutalnost “Remissiona” i progresivnost “Leviathana” i razrađenije vokalne dionice “Blood Mountaina”, kao i melodijske linije koje ili suptilno ili očigledno prožimlju muzičko tkivo ranih albuma ovih giganata. Od opijajućeg otvarajućeg riffa na “Oblivion”, preko pjesme karijere benda – desetminutne “The Czar”, do završnice van svake pameti u vidu trinaestominutnog prog-metal čudovišta “The Last Baron”, “Crack the Skye” upisuje Mastodon u povijest heavy metala. I to debelim, masnim slovima.

0 Shares
Muziku podržava