Hoće li ovi momci uspjeti svrgnuti s trona Franz Ferdinand?

Okupili su se 2004. u Northamptonu u postavi David Jones (vokal), Sam Harvey (gitara), Lee Irons (gitara, back vokali), Ben Winton (bas) i Andy Hobson (bubnjevi). Prvi nastup imali su u lokalnom pubu, a 6 mjeseci kasnije već nastupaju na Reading festivalu. Odmah nakon toga odlaze u London kako bi snimili prvi demo gdje su ih uočili ljudi iz Parlophona i uzeli pod svoje u zamjenu za pet albuma. Uslijedile su turneje sa The Killers, Gang Of Four i Placebo. Ako još uvijek ne znate o kome se radi, odgovor je The Departure.

Njihovi utjecaji protežu se od post punka kasnih ’70-ih preko popa ’80-ih pa sve do brit-popa ’90-ih, ali tri albuma navode kao ključna: U2 “War”, The Smiths “Meat Is Murder” i Depeche Mode “Violator”. Uzgred, valja spomenuti i osobne utjecaje svakog od članova benda, a najzanimljivija iskustva su Davidova koji je do 16 godine živio u kršćanskoj komuni bez televizije ili radija te shodno tome bez ikakvih saznanja o pop kulturi, te Samova koji je studirao jazz teoriju. Spojite to skupa sa primjesama The Cure, Suedea i Bauhausa i dobit ćete najgenijalniju verziju dark popa ’80-ih za 21. stoljeće!

Ne sjećam se kada sam toliko zavoljela neki novi bend kao što sam zavoljela The Departure. Možda je u pitanju bio Ash nakon što sam prvi put čula “Girl From Mars”. Ali u slučaju The Departure zavoljela sam cijeli album i to već nakon prvog, letimičnog, preslušavanja. A sve je počelo sa “Be My Enemy” na čiji spot sam jednog dana slučajno naletjela mjenjajući kanale na TV-u. Ako je “Take Me Out” bila stvar koja je od Franz Ferdinanda napravila mega-zvijezde, to je za The Departure bila “Be My Enemy”, makar su već imali jedan singl prije toga (“All Mapped Out“).

Uglavnom, album tada još nije bio izašao, u CD shopovima nisu imali pojma tko su oni, a internet nije nudio ništa pa mi nije preostajalo ništa drugo nego da pjevušim u sebi onaj zarazni refren koji me oborio na prvi pogled i nadam se da će kad tad ponovo negdje naletjeti na njih, a u međuvremenu sam se po ne znam koji put zaljubila u britanski naglasak i nazalni vokal Davida Jonesa kojeg se ne bi posramio ni Brian Molko. Jedino čega sam se bojala bilo je to da će se na kraju pokazati da im je to jedina dobra pjesma, hit koji je danas in, a sutra će ga već svi zaboraviti. Ali kako sam se prevarila. Nakon preslušavanja cijelog albuma, “Be My Enemy” postala je samo vrlo dobra, a moji novi favoriti postali su “Dirty Words” i “Don’t Come Any Closer” za koje vjerujem da je samo pitanje trenutka kada će zaokupiti eter.

Usporedbe s Joy Division ne stoje baš u tolikoj mjeri jer oni su ipak indie rock bend, iako u njihovim pjesmama nalazimo puno detalja koji podsjećaju na slavne ’80-e i neke od najznačajnijih predstavnika post-punk faze kao što su Psychodelic Furs, Echo & The Bunnymen ili pak rani Duran Duran, a oni za sebe kažu da sviraju ‘dark na koji se može i plesati’. No zato nije naodmet napomenuti da su iz Northamptona i Bauhaus, čiji je utjecaj na rad ovog kvinteta također ogroman, što je najvidljivije na pjesmi “Changing Pilots” u kojoj David Jones neodoljivo podsjeća na Petera Murpheyja, posljednjeg romantičarskog paćenika u čijim pjesmama sam uživala čak i kada su svijet oko mene činile tako teškim i tmurnim.

Album je producirao Steve Osborne, poznat po radu sa Depeche Mode i New Orderom, a osim gore navedenih skrećem pozornost i na “Time” i “Arms Around Me“. I da ne duljim, tipično britanski i genijalno i na najboljem putu da pomete svoje prethodnike. Zaboravite The Killerse, zaboravite Bloc Party, zaboravite Interpol. Novi Franz Ferdinand? Zašto ne. I to ne samo zbog kravata i odijela. The Departure imaju sjajnu budućnost ispred sebe, ne dozvolite da vam promaknu!