Hard rock iz prošlosti za sadašnjost

Hard rock je pod glazbenim plaštem sedamdesetih uživao enormnu popularnost, najvećim dijelom zbog neponovljive kvalitete Led Zeppelina, Deep Purplea, The Who, Uriah Heepa ili Rainbowa, kakvu danas mogu samo sanjati rock i hard rock bendovi.

Ugrubo, progresivni rock imao je kvalitetu, ne i snagu da ga ‘porazi’, pop je bio miljama daleko, classic rockere ’60-ih. predstavljali su moćni, ali praktički usamljeni The Rolling Stonesi, a punk je postao nešto tek kada su se glavne uzdanice Deep Purple i Led Zeppelin ili raspale ili imale krajnje neizvjesnu budućnost.Dakako, slabija diskografska izdanja također su dala naslutiti da je glazbenoj kulturi prijeko potrebna infuzija, injekcija s dozom svježe krvi, jer ona hard rock bendova bila je dobrano isisana, iscrpljena, pa i zatrovana. U osamdesetim godinama stvari su se počele drastičnije mijenjati, punk je bio na vrhuncu, synth-pop i new romantic pokret nadirali su sa svih strana, a mlađi brat NWOBHM (New wave of British heavy metal) je također postao ozbiljna ‘prijetnja’. Stoga se hard rock, ako se želio vratiti kroz velika vrata i postati dijelom globalnog glazbenog zatopljenja morao početi ‘stapati’, prije svega s mainstreamom, ne bi li uspio ući u veliku MTV-evsku mašineriju, u kojoj se najvećim dijelom još i danas nalazi.

Sjetimo se samo primjera ‘amerikanizacije’ zadnja tri albuma Rainbowa, pa kasnijih Whitesnakea, povratničkih Deep Purplea, a da ne govorimo o Bon Joviju i Aerosmithu. U tome leži dobar dio razloga što su bendovi-sljedbenici ranog hard rocka praktički ‘deportirani’ natrag u underground, a jedan od takvih primjera je i švicarski sastav Shakra, koji već godinama u kontinuitetu objavljuje vrlo dobre albume, ali teško (ili nikako) dolazi do statusa koji zaslužuje. Rijetko tko će se u kontekstu priče o hard rocku, bilo starijeg ili modernijeg perioda, sjetiti ovog benda iz Berna, koji je u petnaest godina postojanja objavio devet albuma.

“Powerplay” je, baš kako mu i ime govori, snažan album, s potpunim autoritetom, legitimitetom i šarmom klasičnog hard rocka, ali i s influencama njegove moderne inačice. Dakako, čisti sound, odnosno produkcija i dio melodija s (pre)naglašenom himničnošću približavaju ga modernijoj verziji, a u prošlost ga vraćaju čvrsti, nedjeljivi, raslojeni i siroviji riffovi s blues-rock, te solaže s heavy ‘feelingom’, gitarski back-upovi, zatim strasni ‘macho’ vokali Johna Prakesha i utjecajne, raznovrsnošću, maštovitošću i dubinom svojih izvedbi popunjene ritam sekcije.

Privlačne melodije u sebi također imaju autentičnih i produhovljenijih obilježja, refreni su nositelji svake pjesme, tekstovi ozbiljnijih formi daju albumu potpuniji legitimitet, a ono što pomalo ipak nedostaje su klavijature, koje, bi, nesumnjivo, dale snažniji atmosferični pečat. Već uvodna pjesma “Life Is Now” fina je, iznimno slušljiva kombinacija ‘starog i novog’ hard rocka, brže i srednje ritmove s izraženim refrenima donosi “Clouds Of Glass“, “Wonderful Life” je krasna, emocionalna balada s akustikama i sjetnim pjevanjem u glavnoj ulozi, a na tragu joj je i “Too Good To Be True“, u kojoj je ulogu akustika preuzeo piano.

“Dear Enemy” pjesma je s krasnim melodijama i ‘hevijaneriziranim’ solo dionicama, na kakve nailazimo i u “Because Of You“, “Steve” je popizirana ljiga od pjesme koju svakako treba izbjeći, a toliko spomenuti old school hard rock implementiran je u brzu, naglašeno gitarsko-distorzivnu pjesmu “Don’t Keep Me Hanging”.

Mnogi će se pri spomenu švicarske hard rock scene najprije sjetiti Krokusa i Gottharda, a tek neki ozbiljnije razmotriti mogućnost da je i Shakra njezin ozbiljan dio. Iako ima potencijala za to, naravno da za tako nešto neće biti dovoljna konzumacija albuma “Powerplay”, jer on neće u potpunosti dočarati sve, ili najveći dio onoga što ovaj bend može i zna. No dobar je orijentir u istraživanju na temu ‘što to ovaj bend dobroga može ponuditi hard rock publici?’. Dojma smo, dosta toga. Provjerite sami.