Vojnici realnih vrijednosti

Iako ima kontinuitet, uvijek se motao ‘tu negdje’, njemački Mob Rules nikada se nije uspio ozbiljnije približiti prvoligaškim heavy/power metal bendovima.

U biti jest, tamo pred desetak godina, s vjerojatno najboljim izdanjem
“Hollowed Be Thy Name” (2002.), možda malo i s “Among The Gods” (2004.),
no očito je da je i tada nedostajala sitnica da se prijeđe famozna
granica koja odvaja bendove ekstra od onih ‘samo’ vrlo dobre ili dobre
kvalitete.

Među kojima se nalazi i Mob Rules, a ono što ga ipak čini drukčijim je kontinuitet dobrog rada i upravo zbog toga nije se izgubio tijekom svih tih godina, poput mnogih ‘one-album-wonder’ kolega, već je o(p)stao na prenakrcanoj, ali ipak zahtjevnoj sceni. Dobar dio razloga leži u činjenici da je Mob Rules oduvijek ozbiljan i zreo bend koji se nije puno oslanjao na zmajeve, mačete, borbe, ratove, pobjede i poraze u kojekakvim phantasy zemljama, sound mu nije oslonjen na što veću epičnost, a pjesme s elementima progresije su normalna stvar. U biti, kombinacija njemačkog powera, britanskog heavya ’80-ih., progressive metala i hard rocka stilska su obilježja njegove glazbe, s naglaskom na period nakon gore spomenutih albuma, koji su ipak bili nešto više ‘poweraško-germanski’.“Cannibal Nation” sedmi je album Mob Rulesa u gotovo 19-godišnjoj karijeri i mogli bismo ga doživjeti kao logičan nastavak prošlog izdanja “Radical Peace”, kao jedno krajnje ozbiljno, realistično i kompleksno izdanje s visokom razinom instrumentalnih izvedbi, dominacijom srednjih ritmova i naglaskom na gitarsku snagu i slojevitost, privlačne melodije, moćne stihove i naturalnu dramaturšku atmosferu. Himničnost mu je također značajno obilježje, refreni su uobičajeno catchy, klavijature raznolike, katkad i s hammond soundom, iznimno vrijedna i decentna pratnja glavnim instrumentalijama, a orkestralni elementi produbljuju teatralnost i proširuju vidike koji streme prema cinematic ugođaju. Vokale Klausa Dirksa opisali bismo kao generički poweraške, s pokojim problemom u (naj)višim intonacijama, no uglavnom su u okvirima zahtjeva glazbene forme naslova, dok u ritam-sekcijama nailazimo na veliku mirnoću, staloženost i odmjerenost, ali i spontanost kod individualnih izvedbi.

Gitarski solo najčvršća je karika uvodne pjesme “Close My Eyes” i djeluje kao most koji spaja segmente pjesme, riffovi su jako lijepo posloženi, a sporiji središnji dio donosi pojačanu atmosferičnost kroz emocijama nabijeni solo i akustike. Gitarski je orijentirana i mid-tempo pjesma “Lost“, u kojoj se osjeća tamna podloga, čuje progresivna struktura klavijatura i moćan heavy solo, dok je “Tele Box Fool” priglup popistički naslov, možda i najlošiji na albumu, a izdvojen je jer kritizira današnju, jednako priglupu TV i općenito medijsku kulturu.

“Ice & Fire” duboka je pjesma baladnog ritma s elementima progresivnog epa, početnim i središnjim folk melodijama, sjetnim akustikama, energetskim, duplanim riffovima, kontinuiranom klavijaturističkom pratnjom i znatnim utjecajima simfonijskih aranžmana, a u tekstualnom se dijelu bavi pričom o otetoj kolumbijskoj političarki Íngrid Betancourt.

“Soldiers of Fortune” još je jedna moćna i epohalna pjesma srednjeg ritma s gitarskom agresijom, klavijaturističkom atmosferičnošću, vokalnom staloženošću i kontroliranom melodičnošću, dok joj je brža “The Sirens“, pjesma s pamtljivim melodijama u stilu Rainbowa ’80-ih., čista suprotnost. Maidenovska melodičnost osjeća se u power-heavy brzancu “Cannibal Nation” koji govori o (ne)djelima afričkog tiranina Jeana-Bédela Bokasse, a najjača stvar je “Scream For The Sun (May 29th 1953)“, čija je tematika vezana uz prvo osvajanje Mount Everesta, koje je uspjelo Sir Edmundu Hillaryu i Tenzingu Norgayu. Pjesma je to koja je na neki način i oda hrabrosti čovječanstva kroz priču o spomenutom poduhvatu, s plemenskim bubnjem, akustikama, mirnim i koncentriranim klavijaturama u prvoj, te žešćim i bržim pristupom i nastupom u drugom dijelu. Uz Hillaryevu kratku uvodnu priču, vjerodostojno, dakako u glazbenom smislu, dočarava hrabrost, ali i strahove, neizvjesnost, a u konačnici i radost ljudi koji su napisali jednu veliku stranicu novije povijesti.

Dvojbe hoće li nakon ovog albuma Mob Rules poskočiti prema gore na metalnoj ljestvici nisu uopće potrebne i na taj način ne treba doživljavati “Cannibal Nation”. Jednostavno, ovo je još jedan album jednog dobrog benda, koji je takav bio i takav će ostati još dugo vremena. Vjerojatno dok god bude postojao.