Slabo isplaniran bijeg

Najpoznatija njemačka pokrajina Bavarska postaje sve značajniji čimbenik matične, ali i šire glazbene scene zahvaljujući sve brojnijim bendovima raznolikih stilskih formata.

Novije ime za mnoge, ne i za same Nijemce, je A Life [Divided], koji postoji gotovo deset godina, a “The Great Escape” mu je četvrti album, nasljednik “Passengera” iz 2011., koji ga je ozbiljnije predstavio naciji. Kako je vidljivo iz imena albuma, A Life [Divided] se od mnogih svojih zemljaka razlikuje po tome da pjeva na engleskom, no u glazbenom formatu sa mnogima ima dosta sličnosti.To je još jedan crossover izvođač, koji je svoju radnu djelatnost proširio na nekoliko glazbenih polja, pa tako spaja industrial i alternative rock, nu-metal, gothic i synth-pop s velikim i širokim obujmom uplitanja elektronike i ponešto ozbiljnijom, na momente i zamračenijom atmosferom. Melodije su manje-više privlačnog karaktera, malo je problematičnija harmoničnost, a još više to što album ima konzistentnu silaznu putanju, pa ga tako od solidnog uvoda nastavak sa svakom sljedećom pjesmom pretvara u jedva slušljivu cjelinu.

Gitarski riffovi su jednolični, skoro pa kontinuirano dosadni, refrenski dijelovi nimalo upečatljivi, ritam sekcije svode se isključivo na prateće izvedbe, bez neke svojstvenosti, uporaba elektronike zna biti preforsirana, pa često zaguši ostale fragmente, a kontinuirana sofisticiranost i decentnost može se pripisati jedino klavijaturama. Pozitivna stvar albuma je ta što su pjesme različite, gotovo da nema dvije koje se u svojim strukturama poklapaju, no ozbiljniji nedostatak harmoničnosti, na momente i preizražena raslojenost i, naoko, nekontrolirana kaotičnost umanjuju im potencijale.

Kombinaciju elektronike i nu-metala s jalovim i bezličnim gitarama i totalno iskomercijaliziranim pjevanjima Jürgena Planggera tipa Linkin Park, razmjenama i dopunama grubljih i čišćih vokala s dramaturškom pozadinom donosi “The Lost“, a “It Ain’t Good” mogli bismo navesti kao miks Rammsteina i Paina i promovirati u jednu od boljih pjesama na albumu.

Melodična “Clouds Of Glass” izgleda i zvuči kao kombinacija katastrofičnosti boy-bendova i jeftinog industriala, slična joj je mainstreamu orijentirana “The Last Dance“, koja kombinira elektroniku i nu-metal gitare i stil pjevanja. “Game Over” ima nešto šarma u razigranim elektroničkim prezentacijama i ozbiljnosti u kaotiziranom industrialu, synth-popu ’80-ih. i alt-rocka, sukobljavanja muških i ženskih vokala nalazimo u “Feel“, a gothicu orijentirane klavijature, rock riffovi, dark ugođaj, i još jedan miks clean/scream vokala pjesmu “Perfect Day” približava Eisbrecheru.

“Foreign Rain“, koju uobličuju akustike i ženska pjevanja orijentalnog stila, a jezgra joj dira u raniji The Rasmus, uz izraženu klavijaturističku pozadinu, možemo doživjeti jednim od rijetkih kvalitetnih naslova, koji je, usput rečeno, završni dio albuma izvukao od potpunog potonuća. Preambicioznu i na momente nekoordiniranu “Goodbye“, s još jednim značajnim, ali isto tako i bezličnim nu-metal pečatom, dijelom izvlače ozbiljne klavijature, jeftin synth-pop rock nalazimo u “Space“, a emocije u odjavnoj baladi “If You Want”.

Zgodno je to zamišljeno, eksperimentiranje često zna biti korak bliže progresiji pozitivnih razmjera, no u samoj provedbi u djelo u mnogim se stvarima zakazalo, pa album u konačnici nije ni za komercijalnu, što mu je vjerojatno primarni cilj, a ni za avangardnu ‘upotrebu’. Niti kamilica niti šipak. Možda tek pokušaj, Bože nas sačuvaj toga, reinkarnacije nu-metala, no i u tom je segmentu teško vjerovati u uspjeh.