Lordi u svom najboljem svjetlu (i mraku)

Teško će bilo tko moći pobiti tezu kako Lordi nije do kraja, ili bar nije u ponuđenom obujmu materijalizirao pobjedu na Euroviziji 2006. godine.

Nakon sveopćih izljeva oduševljenja, ali i iščuđavanja i šokiravanja poslije pobjede u Grčkoj, sve je to dosta naglo kopnilo, održavši se do nastupa benda na otvaranju Eurosonga u Finskoj godinu kasnije. Danas je to u širem formatu skoro totalno, a u metalnom pomalo zaboravljen bend, pa je pitanje koliko mu je, osim dijelom u financijskom smislu, u smislu predsjedničkog priznanja ili odavanja počasti u rodnom Rovaniemiu, takva stvar uopće pomogla.

S druge pak strane, pitanje je koliko je ekipa u Lordiju uopće željela da se sva ta pompa nastavi i zadrži, jer čini se da dok su se mnogi pjenili, ‘lordijevcima’ je sve to skupa bila dobra zajebancija. No dobra je stvar da je njihova pobjeda još jednom razotkrila mnoge maske floskularno-katastrofičnih, senzacionalističkih, apsolutno preskupih i nezasluženo medijski (pre)eksponiranih euro-priredbi. Pobjedom ‘čudovišta’ taj je kvazi-show bio ozbiljno uzdrman, gomiletina dušobrižnika ostala je u šoku, a ne baš profesionalni i dosta neupućeni komentari njihovog trijumfa poprimili su epske razmjere.Jer, gle čuda, pobjeđuje heavy metal bend. I to iz Finske. Ha, pa zamisli, baš čudno. Kao da ima ikakve veze to što se radi o državi u kojoj je metal (bar) dvadesetak godina praktički kultura življenja. Svi koje je šokirala vijest o pobjedi Lordija propustili su (sa)znati da se radi o bendu koji je osnovan 1992. kao one-man-projekt pjevača Mr. Lordija (Tomi Petteri Putaansuu), od 1996. je Lordi, da je 2002. objavio debitantski album “Get Heavy”, te da je već tada imao (barem) jednu poznatu pjesmu – “Blood Red Sandman”. Dostupnu, začudo, i na YouTubeu. Otkad se odmaknuo od svjetala pozornice, a to bi bilo nakon turneja iza najuspješnijeg albuma “The Arockalypse”, na kojem je bila pobjednica Eurosonga “Hard Rock Hallelujah”, zaključno s “To Beast Or Not To Beast” Lordi je objavio tri albuma, odsvirao brojne koncerte i festivale.

Ali u svojoj suštini ostao je ono što je bio prije 2006. – neobuzdani heavy metal bend koji baš ne mari previše za sve to blještavilo oko sebe i često se ponaša kao da ga se ono uopće i ne tiče. No dobro, u komercijalne svrhe ide i horor film “Dark Floors” (2008.), ali dojam da je bend fokusiran i na glazbu, dosta je jak. Bilo je problema s postavom, koji su narušili sklad, a eskalirali su lani, kada je najprije preminuo bubnjar Otus, a nakon toga otišla klavijaturistica Awa. Sve se to ipak uspjelo posložiti i stigao je šesti studijski album, koji se imenom referira na čuvenu hamletovsku dvojbu. Glazbeno, ovo se čini najagresivnijim i najmračnijim, ali dijelom i najeksperimentalnijim Lordijevim albumom s najvećim i najopsežnijim kontrastom buntovnosti, teatralnosti i razonode.

Poznato je da se u Lordijevoj pojavi jak akcent stavlja na dramu i teatralnost, i to nisu samo karakteristike njegovih live nastupa, već se jako osjeća i u studijskim snimkama. Tako se tu nalazi kontinuiranost sablasnosti i jezovitosti u atmosferskom ‘okruženju’ pjesama koje imaju hororski predznak, ali isto tako, djeluju poprilično neobuzdano, dobrim dijelom i zabavno, spajajući na gotovo bezbolan način dva nespojiva osjećaja, kako u stvarnom životu, tako i u onom imaginarnom, glazbenom – strah i opuštenost. Iako je atmosfera, kako navedosmo, uglavnom dosta teške i neizvjesne naravi, ritmovi kojima su ispunjene pjesme su razigrani, prpošni i kao da se trude da fokus događanja skrenu s glavnih, manje-više ozbiljnih tema.

Glavno obilježje su zamračeni, grubi, hrapavi i ‘crooky’ Mr. Lordijevi vokali, koji imaju znatnu ispomoć u pratećim višeglasjima sa zborskim karakteristikama i epskim nabojem, a dosta slojevitosti i eksperimentalnosti nalazimo u gitarskom radu, koji ima utjecaja groovea, na momente djeluje i (pre)sirovo, ali isto tako održava čistoću i melodičnost izražavanja tipične za heavy metal/hard rock standarde. Pogotovo u solo izvedbama. Bubnjarski rad, za koji iz benda najavljuju da je, kao i album, inspiriran tehnikom i brutalnošću izvedbi pokojnog Otusa, zaista je snažan, brz, dijelom i agresivan, klavijature su uglavnom pratećih formi i izuzetno tmurnih atmosferskih obilježja, synthevi eksperimentalni, a basovi isto imaju mračna obilježja, ali su ponekad i predistorzirani pa zvuče premuljavo.

Album, očekivano, ima značajan himnični potencijal i gotovo je nemoguće pronaći pjesmu koja ga u sebi ne skriva, i to u ogromnim količinama, a pogotovo je to zamjetno u refrenima, u kojima se u kontinuitetu pojavljuju prateći vokali i tako im još više daju na epskoj snazi i odvažnosti. Ono što jest problematično je ne baš dovoljno čista i jasna produkcija, koja dijelom zamućuje sound, možda su se i instrumentalne izvedbe trebale malo bolje međusobno usuglasiti, iznivelirati, no opet, rekosmo da je album najenergičnije i najtamnije Lordijevo djelo, pa to i nije nešto preko čega se ne bi moglo prijeći. Ili bar ne većim dijelom.

“We’re Not Bad For The Kids (We’re Worse)” brza je pjesma ozbiljnog karaktera s melodijama Judas Priesta i glamurom Kissa, sablasna atmosfera stiže s “I Luv Ugly“, u kojima se Mr. Lordijevo vrištanje približilo Udovom, kombinaciju elektronskih i riffičnih tonova donosi himnična “The Riff“, a uz nju, ponajviše radiofoničnog potencijala nalazi se u “Candy For The Cannibal“.

“Something Wicked This Way Comes” ozbiljna je hard rock pjesma, “Happy New Fear” kombinira dramaturško-teatralni ugođaj kroz uozbiljene klavijature i vrišteća pjevanja s opuštenijim gitarskim melodijama, a “Schizo Doll” s otkačenijim pjevanjem koje uključuje i dječji zbor, te usporenija “Horrifiction” zabavnije su pjesme, s laganijom agresijom, dijelom i hororskim ugođajem.

Nema sumnje da je Lordi s albumom “To Beast Or Not To Beast” napravio veliki korak u pravcu odmaka od mainstream cirkusa u koji ga se pokušavalo uvući. Album je ozbiljno, kombinatorno hard’n’heavy djelo, koje će se daleko više svidjeti onima koji prve albume benda doživljavaju najboljima i lako bi kod većine njih mogao u zaborav poslati Lordijevu eurosongovsku egzibiciju. Oni pak koji Lordi i dalje gledaju (i poznaju) kroz “Hard Rock Hallelujah” i mainstreamsku prizmu, malo će toga ovdje pronaći za sebe.