HAIM: Ispunjena sva obećanja

Nakon što sam prije nekih 6-7 godina prvi put čula par singlica triju sestara Haim, prva stvar koja mi je pala napamet bila je asocijacija na Hanson, trojicu braće koji su nas 1997. izuzetno zabavili svojim ogromnim, neodoljivim hitom “MMMBop”, jednom od pjesama koje su zasigurno obilježile devedesete. Bilo je tu puno sličnosti – Haim sestre su, jednako kao i Hanson braća, glazbenice od malih nogu, pišu vlastite materijale, pojavile su se na sceni uz puno halabuke i velika očekivanja, i da, sve tri su bile poprilično mlađahne. No, preslušavši njihov debitantski album “Days Are Gone” iz 2014. uvjerila sam se da su one zapravo mnogo bolja ideja i ideja koja će zasigurno potrajati duže. Dok su Hansoni u jednom trenutku eksplodirali a već u sljedećem praktički nestali s radara, zamjenjujući mainstream uspjeh mnogo skromnijom karijerom u kojoj će tražiti autorsku slobodu, sestre Haim imale su svoju karijeru u svojim rukama od samih početaka, napredujući od statusa kurioziteta s mnogo potencijala do sad već etabliranog benda čiji se albumi željno iščekuju i čija publika nije ograničena godinom rođenja. Više nikome ne pada napamet nazvati ih girl-bendom, na što su posebno alergične –  predobre su u tome što rade da bi ih tako jednostavno etiketirali.

Njihov stil i zvuk hvaljen je od samih početaka – nakon što su početne usporedbe s Fleetwood Macom izblijedjele, pokazalo se da su sestre mnogo versatilnije, posuđujući od soft rocka, folk rocka i kantautorskih velikana generacije svojih roditelja koliko i od R&B diva svojih formativnih godina, pa čak i hip-hopa, čiji je utjecaj i popularnost na prijelazu u novo tisućljeće zasjenio sve ostale izričaje. Taj njihov zanimljivi, suvremeni i distinktivni blend prisutan je i na njihovom ovogodišnjem “Women In Music Pt. III”, na kojem su još dodale gasa – trenutci koji se prije činili eksperimentalnima sada su već organski dio njihove palete i, još važnije, početnička mladenačka naivnost i površnost u pristupu pisanju zamijenjena je mnogo dubljim, intimnijim i emotivnijim, za album koji mnogi smatraju njihovim dosad najboljim ostvarenjem.

Za HAIM, taj korak, čini se, bio je manje svjestan potez a više nešto na što ih je sam život natjerao – sve tri sestre u intervjuima su priznale da su se nakon turneje koja je pratila njihov drugi album “Something To Tell You” vratile pregorene i deprimirane, svaka prisiljena suočiti se s vlastitim demonom – Alana sa nepreboljenom smrću najbolje prijateljice, Este s dijagnozom dijabetesa koja je prijetila i njenom zdravlju i karijeri, a Danielle s dijagnozom raka svog partnera i producenta benda Ariela Rechtshaida.

Iako zasigurno nije bilo lako, sestre su izgleda pronašle pravi put i izlaz iz tih situacija, što je “Women In Music Pt. III” učinilo emocionalno angažiranijim i zahtjevnijim, no nipošto depresivnim albumom – ima mnogo nade i utjehe u njihovim tipično sunčanim, kalifornijskim glazbenim manirima, koje će na kraju prevladati nad melankolijom i dezorijentiranošću teške strane života.

Te će se kompleksne emocije prvi put sudariti već u sjetnoj uvodnoj “Los Angeles“, koju prate iznenađujuće saksofonske dionice, i koja je jedna od boljih pjesama u kojima će se emotivna iscrpljenost provesti kroz prizmu kompliciranog odnosa prema vlastitom rodnom gradu s ove strane Kiedisove “Under The Bridge”. Slični osjećaji izolacije i izgubljenosti prenose se i u “I Know Alone”, u gorko-slatkoj trodjelnoj harmoniji sestara preko neumoljivog elektronskog beata, koja će kao olakšanje prizvati besciljnu vožnju gradom i deranje na “Both Sides Now” Joni Mitchell, i moram priznati da me ovdje šokiralo koliko su njihove metode za tjeranje oblaka slične mojima, ovdje negdje na praktički suprotnoj strani svijeta.

Duh Joni Mitchell prizvat će ponovno za jednostavnu, akustičnu folk numeru “Man From The Magazine” koja baca svjetlo i na sam naslov albuma – naime, sestre će se ovdje referirati na glupa i besmislena novinarska pitanja koja su kao žene još uvijek prisiljene slušati, a ta feministička nit provlači se i u ostatku albuma, najčešće u samom stavu i ženskoj energiji koju sestre jednostavno isijavaju, ali ponegdje i eksplicitno, kao u energičnoj i razigranoj „The Steps“ „And every day I wake up and I make money for myself/And though we share a bed, you know that I don’t need your help/Do you understand?/You don’t understand me, baby“.

Tema borbe s depresijom u još će nekoliko navrata izroniti na ploči, s kulminacijom u fantastičnoj bonus pjesmi “Now I’m In It”, čiji će nas pulsirajući beatovi i gitare uvjeriti da je pobjeda negdje odmah iza ugla, a razigrana produkcija sad već za HAIM stalnoprisutnih Rechtshaida i Batmanglija zvuk najviše približiti čistim pop užicima njihovih ostalih slavnih klijenata.

Sestre će se malo opustiti u seksi, senzualnoj “Gasoline”, koja zvuči kao funk u slow motionu, i koja je pjesma koju prije nisu ni mogle napisati, možda čak i iz toliko jednostavnog razloga što su bile premlade da takvu vrstu seksualne provokativnosti ležerno uklope u svoj rječnik, ali sada njome samopouzdano vladaju: “When you lie in between my legs, it doesn’t matter/You say you wanna go slower but I wanna go faster/Faster and faster”. Na istom tragu je i booty call u “3AM”, koja namiguje najboljim trenucima ženskog R&B-ja devedesetih, kad su En Vogue i TLC vladale top ljestvicama.

“Don’t Wanna” i “Another Try”, obje tematizirajući druge prilike u romantičnim vezama, najviše vuku na prethodne albume, no to nimalo ne umanjuje poriv da ih bacite na repeat i činjenicu da su HAIM tako zarazne melodije sposobne isporučivati redovito i s lakoćom.

Dugu, no nipošto dosadnu vožnju kroz svih 16 pjesama albuma gotovo savršeno će zaključiti “Summer Girl”, naizgled ležerna balada koja interpolira Reedovu “Walk On The Wild Side”, ali je ujedno i vrlo intimni trenutak, neka vrsta ljubavnog pisma upućenog Rechtshaidu od strane Danielle Haim s namjerom da ga u teškim trenutcima podsjeti na one lijepe, što je u neku ruku i moto ovog albuma. Također, činjenica da joj je upravo on kao producent dao završne dodire nakon oporavka čini je možda i najoptimističnijom točkom albuma i svojevrsnim svjetlom na kraju tunela.

Kad se uzme u obzir trajanje i opseg albuma, znakovito je da se sva tri najavna singla ovdje pojavljuju u obliku bonus pjesama – čini se da HAIM ovoga puta zaista nisu oskudijevale kreativnošću. Ni video prezentacija nije prepuštena slučaju – sve video spotove koji prate album ponovno je za njih režirao slavni Paul Thomas Anderson. Kad se podvuče crta, “Women In Music Pt. III” zaista ispunjava sva obećanja koja su nam HAIM dale svojim ranijim radovima, signalizirajući istovremeno njihovu evoluciju u kantautorskom smislu i kristalizaciju njihovih neospornih glazbenih talenata, koliko i emocionalnu zrelost koju su spremno pretočile u najosobniji i najbolji set pjesama dosad. S tako visoko postavljenom ljestvicom i uzlaznim trendom u karijeri, čini se da su zaista ovdje da ostanu.