“Barbie The Album”: šaren odgovor na probleme u raju

Recenzija soundtracka filma “Barbie” (Naravno da će biti spoilera, duuuuuh…) 

Nekako je lakše ovih dana gledati internet, obzirom kako osim svakogodišnjih bjesomučnih slikanja računa iz poznatih turističkih destinacija te drugih ljetnih katastrofa možemo uživati i u dualnosti nadmetanja „Oppenheimera“ te „Barbie“ u kinima. Takozvani Barbenheimer fenomen ruši socijalne sfere kao kula od karata, i s obzirom na količinu pesimizma u pop kulturi, mogu uvodni ulomak zaključiti stihom iz „Dan, mrak“ Pipsa – „i to je do…bro…“.

Ne treba puno reći o Barbie – Margot Robbie i Ryan Gosling odigrali su krasan tandem Barbie te Kena, dok su Greta Gerwig te Noam Baumbach režirali film koji se u većini slučajeva vrlo dobro, uz mrvicu apsurda dotiče aktualnih problema društva, feminizma, patrijarhalnog svijeta te korporativne pohlepe. Film je u biti ispao puno više od jednostavne premise Barbie ex machina.

Isto se je odrazilo na soundtrack filma, u kojem se u 17 pjesama potpisuje impresivni popis izvođača, pod produkcijskom palicom prekaljenog Marka Ronsona, potpomognutim Brandonom Davisom te Kevinom Weaverom. Nakon samog filma u glavu jednostavno dolazi misao kakva noćna mora je vjerojatno bila stvaranje tog soundtracka; prelijevanje sanjarskog, nevinog svijeta Barbie u kompliciran, odrasli korporativni pločnik Los Angelesa vjerojatno nije zahvalna stvar za uskladiti putem glazbe.

Na idiličnom početku filma, odnosno djevojačkim noćima, soundtrack se uglavnom naslanja na bubblegum kompozicije uz prizvuk najljepših godina The Jackson 5 – „Pink“ Lizzo, trenutne persona non grata razočarane publike krasno otvara film uz prekrasnu, blještavu, pompoznu koreografiju, kakva bi se možda očekivala vezana uz „Barbie“. Istu atmosferu nastavlja i Dua Lipa sa „Dance the Night“, čiji electro-disco prizvuk te isti tonalitet neopisivo podsjeća na „Levitating“ s manje zanimljivom bas dionicom. To bi možda bila kritika za (ne)inventivnost Dua Lipe, no to nikako ne umanjuje prekrasnu ulogu same pjesme u filmu.

Osim optimističnog bubblegum prizvuka (pod tom branšom je možda potrebno spomenuti „Hey Blondie“ Dominica Fikea, koja bi vjerojatno implodirala svaku Billboard ljestvicu u vrijeme kad su istima harali Wheatus i Lifehouse), soundtrack se ne boji zaći i u druge žanrove kako bi dočarao idiličnu, obalnu atmosferu Barbie svijeta – „WATATI“ je krasna kolaboracija kolumbijske Karol G te panamskog Alda Ranksa koja se oslanja na duboko ukorijenjen reggaeton, Također, ne znam čija je bila ideja pozvati Tame Impalu, de facto oca neo-psihodelije, ali je svojim kratkim, no slatkim „Journey to the Real World“ dao prekrasan obol promjeni svjetova u samom filmu.

Iako se veliki dio soundtracka naslanja na electro-pop prizvuk, izvođači koji su u njemu nikako ne gube svoj izričaj; „Home“ HAIM, unatoč činjenici kako se žanrovski daleko od indie popa s primjesama bluesa po kojem se je etablirao i dalje zvuči kao onaj nostalgični HAIM, koji je žario i palio ljeta od 2017. naovamo („Want You Back“). Ugodno iznenađuje i PinkPantheress, engleska kantautorica, koja u „Angels“ miješa ambijentalni pop s glazbom irske tradicionalne violine; Tommie Potts, ili koji drugi majstor irske violine bi bio ponosan.

Isto valja i za australskog Kid LAROI-ja, koji je ipak bio poznatiji po marginalno derogatornim tekstovima („Can’t make a wife out of a hoe“ u „Without You“). Unatoč tome, neki glazbenici, poput Khalida („Silver Platter“) te FIFTY FIFTY („Barbie World“ sa Kaliii) ili zvuče pomalo lijeno, odnosno, kao da je ideja za Barbie soundtrack došla vjerojatno od nekoga iz njihovih menadžmenta.

Nije nikakva tajna kako su feminizam te egzistencijalizam jedni od okosnica iznenađujuće razvijenog intelektualnog aparata Barbie. Soundtrack je itekako vjeran temama otkrivanja latentnog seksizma unutar svijeta te ismijavanja idealima muškosti. Toga se dotiče „Man I Am“ Sam Smitha, kojeg je posebno zabavno za slušati poslije vijesti da je jedan od čelnika iranske moralne policije Gilan smijenjen zbog sumnje u istospolnu aferu s drugim muškarcem. Život uistinu imitira umjetnost, zar ne?

Soundtrack nikako nije napustio konvencionalnu formu filmskih soundtracka, odnosno, onih popraćenih orkestralnim aranžmanima miješanim sa soft rock prizvucima kakve smo imali prilike čuti u „Isus Krist Superstar“ ili „The Rocky Horror Picture Show“. Glavni junak, Ryan Gosling fantastično iskorištava takve aranžmane s tekstom koji govori o traženju samoga sebe te šoku od stvarnosti, koja odstupa od njegovog poimanja Barbie kao njegovog objekta.

Iako možda ne spada direktno u žanr soundtracka, „What Was I Made For?“ Billie Eilish kompozicija koja je vjerojatno (i opravdano) pridobila najviše srdaca kod publike. Minimalni pop (koji nije nešto novo u karijeri Eilish) savršeno služi antropomorfnoj tranziciji Barbie te dijalogom s Ruth Handler. Prekrasno, nježno, otkriveno – na mjestu.

Naravno, soundtrack uključuje i neizbježnu „Barbie Girl“ Aque; čini se kako je u 26 godina od izdaje pjesme (te sudske trakavice u kojoj je sud Mattelu te diskografskoj kući MCA pod kojom je izdana pjesma doslovno napisao da se stranke ohlade malo) Mattel konačno prigrlio sugestivnu ostavštinu pjesme. Međutim, prerada pjesme, u kojoj je original samo sample, dok glavnu riječ preuzimaju Nicki Minaj te Ice Spice jednostavno ne uspiju parirati eurodance atmosferi koju nosi Aqua.

U biti, više eurodancea u pjesmu donosi Ava Max s „Choose Your Fighter“, koja u donošenju retro prizvuka umjesto stereotipnom obraćanju synth-popu zalazi u eurodance vode prije spomenute Aque te Vengaboys. Možda je i dobro kako se je taj „Barbie Girl“ našao u odjavnoj špici.  U biti, isto neugodno iznenađenje servira i GAYLE, koja u „butterflies“ samplira prekaljeni „Butterfly“ Crazy Towna, koji pak samplira „Pretty Little Ditty“ Red Hot Chilli Peppersa.

Uglavnom, soundtrack Barbie kaotičan je kao i sam film. Prilično kompleksna tematika filma dobila je krasan soundtrack, koji se unatoč svojem potrebnom naslanjanju na esencijalne pop strukture, i dalje usudio istraživati izvan granica. Velika je sreća kako se je velika većina glazbenika te produkcije jako dobro snašlo u okviru Barbie; kod nekih glazbenika (Billie Eilish, Ava Max) se je jednostavno vidjelo uživanje u tom okviru. Kod nekih – samo da je.