Grofova djeca čuvaju baštinu

Naslov “Basie is Back!“, sa svojim pobjedničkim tonom, ne ide samo na (jeftini) komercijalni senzacionalizam. Ne bi imalo ni smisla: Count nije s nama već punih 23 godine, i u vezi s tim nema mnogo marketinških manevara – ali, ako guru swinga i nije s nama, njegov in memoriam bend itekako jest. Stoga se iza uzvika u nazivu krije i možda ne tako očigledna istina o ponovnom komercijalnom usponu big-band-swinga, čiji je Count Basie Orchestra jedan od najpoznatijih predstavnika.

Naime, jednako kako su big-bandovi naglo upali u zonu sumraka koncem ’40-ih i ’50-ih, tako se naglo interes za njih opet pojavio u sveopćoj retromaniji ere ‘mladih lavova’. Iako je u pitanju jedan od najkontroverznijih – a i za izvorni duh jazza gotovo pogubnih – povijesnih trenutaka čitavog jazza, retro-akademizam osamdesetih uistinu je lavovski pridonio radu i rastu ovog sastava, koji se nije zaustavio ni onog trenutka kada je njegov začetnik i spiritus movens umro na Floridi 1984. godine. Zapravo, od tog trenutka nadalje orkestar nije prestao nastupati, makar to platio i čestim izmjenama sastava, a kvaliteta svirke i solista konstantno je išla naprijed.

Ovaj rast i sve bolji neo-swing efekt sastav duguje prije svega prerano preminulom dirigentu Grooveru Mitchellu, koji je u Basieevom orkestru bio trombonist krajem šezdesetih, a na čelo sastava došao nakon Thad Jonesa i Marka Millera, 1995. godine. Njegov izraziti smisao za vođenje ansambla i big-band izvedbu koja je u stanju odraziti nekadašnji, izvorni duh swing-ere izdigli su sastav iznad nostalgičarske razine izvedbi i privukli još jednog Basieevog veterana – Butcha Milesa, bubnjara koji se bendu bio pridružio 1997. godine, prvi put nakon angažmana u sedamdesetima. Stoga je prilično odjeknula vijest da se nakon Mitchellove smrti (od karcinoma, 2003. godine) i ustoličenja još jednog trombonista, Billa Hughesa, kao vođe sastava, Miles opet vratio u sastav za ovu prigodu.

Pritom bi se moglo postaviti pitanje koliko je Miles, osim sentimentom, bio motiviran i vrhunskim tehničkim uvjetima. Japanci su se po tko zna koji put pokazali vrhunskim domaćinima, pristavši na mega – produkciju u dvorani Denryoku, gdje su osigurali vrhunske uvjete snimanja (u prodaji je i SACD-izdanje ovog koncerta).

Teško je kazati koliko je sve to skupa potaklo orkestar, no ekipa je uspjela zgrabiti prigodu i odsvirati jednu od svojih boljih izvedbi. Posebno imponira način na koji pojedini članovi sastava organski izranjaju na površinu zvučne slike da bi se potom u nju bez greške vratili; šteta je pritom da solisti u pojedinim brojevima nisu poimenično navedeni, jer i dijelovi dobro ‘poštimane’ cjeline zaslužuju svoj komadić afirmacije.

U tom smislu posebno imponira “Body and Soul” i odlična izvedba balade “We’re in Love Again“. Iako su izvedeni i neki više nego očiti aduti – prvi pravi Basieev hit “One O’Clock Jump” i tek nešto mlađi “Jumpin’ at the Woodside” – izvedba pak Dukeove “In a Mellow Tone” (ako nijedna druga) sasvim jasno pokazuje kako je moguće biti swing-band, čitati standarde, a pri svemu tome još uvijek zvučati prilično suvremeno.

Iako album nema nekih izrazitih vrhunaca koji će vas natjerati da se uhvatite za glavu, u njegovom swingu ima daleko više duha istinskog swinga negoli pukih anakronosti tog istog stila na koji su nas posljednjih godina navikli. U tome je orkestar ostao vjeran ideji svog utemeljitelja, i valja im skinuti kapu.