Posveta velikom Theloniousu Monku

Ovaj je CD još jedan primjer da glazbeno djelo najvećih jazz umjetnika i nakon njihove smrti nastavlja s aktivnim životom. Glazbenici koji su s njima surađivali nerijetko nastaljaju voditi iste skupine ili utemeljuju nove s kojima izvode njihove skladbe. Thelonious “Sphere” Monk je bio jedan od najkreativnijih i naosebujnijih jazz glazbenika, klavirist i skladatelj čija su mnogobrojna djela postala jazz standardima, a originalan pristup model za kreiranje jazz jezika.

Jedan od njegovih najvjernijih suradnika bio je bubnjar Ben Riley koji je s Monkom svirao tijekom četiri godine u iznimno kreativnom razdoblju velikanove karijere, od 1964. do 1967., u kojem su snimili neke od legendarnih jazz albuma poput “It’s Monk’s Time”, “Straight, No Chaser”, “Underground” ili “Monks Blues”.

Nakon Monkove smrti, 1982., Riley je nastavio promovirati njegovo djelo, najprije sa sastavom Sphere u kojem su uz njega svirali kontrabasist Buster Williams i klavirist Kenny Barron, te još jedan Monkov suradnik, tenor saksofonist Charlie Rouse, a poslije i s drugim skupinama.

U razgovoru što smo ga vodili nakon jednog od koncerta njegova Monk Legacy Septeta izjavio je: “Skupina Sphere je nastala kad su nas – trio u kojem sam svirao s Busterom Williamsom i Kennyjem Barronom – zamolili da proširimo u sastav saksofonistom predloživši da sviramo glazbu Theloniousa Monka. Čim je Charlie Rouse počeo svirati s nama znali smo da je to ono pravo i da moramo svirati kao kvartet jer smo svi na isti način promišljali glazbu. Rouse i ja smo svirali s Monkom i razumjeli smo njegovu glazbu. Na našem prvom albumu sviramo isključivo Monkovu glazbu Tako je rođena skupina Sphere.”

Za razliku od skupine Sphere čija je glazba bila bliska Monkovu kvartetu, formacije s kojom je najčešće svirao, Ben Riley’s Monk Legacy Septet donosi posve drukčiji pogled na njegovu glazbu. Između ostalog uspijevaju ga ostvariti zahvaljujući neuobičajenoj postavi bez klavirista što je jedna od osnovnih karakteristika i impuls za istraživački pristup, te s uključivanjem gitarista. Naime, Riley je često pokazivao sklonost gitari.

Uz njega najvažniju ulogu u skupini ima trubač Don Sickler koji s njim surađuje već više od dvadeset godina. On je pripremio aranžmane i prodrucirao album, te je jedan od najzaslužnijih za zvuk skupine. Uz njih Septet sačinjavaju saksofonisti Bruce Williams, Wayne Escoffery i Jay Brandford, gitarist Freddie Bryant i kontrabasist Kiyoshi Kitagawa. U četiri izvedbe pridružuje se saksofonist Jimmy Greene, a Kitagawu mijenja kontrabasist Peter Washington.

O septetu i zamislima koje kroz njega ostvaruje Riley je rekao: “Zainterisan sam za nova i kreativna postignuća. To glazbu čini predivnom. Aranžmani za septet prilagođeni su sastavu bez klavirista, a Monkove linije i sola sviraju puhači i gitarist. Teško je naći klavirista koji će se prilagoditi ulozi Theloniousa Monka. Nismo to niti željeli. Pokušao smo to ostvariti na drukčiji način nego s drugim sastavima u kojima su svirali klaviristi. Don Sickler je predložio upravo takav pristup. Glazbenici u sastavu su entuzijasti i sviraju s ljubavlju što je doprinijelo da ostvarimo dobru suradnju.”

Za svoj album “Memories Of T” Ben Riley’s Monk Legacy Septet je obradio tek jedanaest djela iz bogata Monkova opusa, među ostalima i neke od njegovih najpoznatijih skladbi, standarda, poput “Epistrophy“, “Rhythm-A-Ning“, “Nuty“, “Pannonica“, “Straight, No Chaser” ili “Bemsha Swing“. Sviraju ih na način blizak suvremenom orkestralnom zvuku, po uzoru na Monkov tentet iz 1963. za koji je aranžmane pisao Hall Overton.

U svakoj se izvedbi osjeća karakter i duh Monkove glazbe što uspijeva tek rijetkima na današnjoj jazz sceni. Rezultat je to bogata iskustva što ga je Riley stekao prijateljujući i svirajući s Monkom: “Od samog početka našeg poznanstva postali smo prijatelji. Razumio sam ga i poštovao kao što je i on razumio i poštovao mene.

Monkova je glazba za mene uvijek bila očaravajuća. Još u najranijoj mladosti otkrio sam i obožavao duh, osjećaj, jednostavnost, humor i osebujnost njegove glazbe. Bilo je predivno svirati ju. Potaknut ritam sekcijom koja je sjajno swingala, tijekom naših nastupa Monk je često izvodio svoj kultni ples. Tada to nisam shvaćao, ali bilo je to u trenucima kad je uživao u svirci. Jednostavno bi ustao i plesao.”

Uvjerljivo svirajući zahtjevne aranžmane Ben Riley’s Monk Legacy Septet slavi Monkovu glazbu na način primjeren dvadest i prvom stoljeću još jednom podsječajući na bezvremenost velikanova djela.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 29. travnja 2007.)
(Foto: Davor Hrvoj)