Staro pitanje, bez odgovora

Ne bi se moglo reći da je objava DeFrancescovog debitantskog rada “All of Me” 1989. udarila kao meteor na američku jazz-scenu. I to je, u neku ruku, nepravedno. Da je tko drugi bio u pitanju, zasigurno bi nastala histerija širih razmjera: kada sedamnaestogodišnjak potpiše tako zrelu i ambiciozno zamišljenu ploču, uistinu je riječ o (gotovo pa) čudu.

Čuđenje je kod Joeya DeFrancesca, eto, donekle izostalo – no samo zato što je genijalni tinejdžer u to vrijeme već bio potpisan na albumu “Amandla” Milesa Davisa i bio čest član njegova benda.

No biti sideman je jedno, a izdati ploču kao glavni autor i izvođač nešto posve drugo: a DeFrancesco je i to napravio sa svega 17 godina. Jazz-orguljama se nakon dugih godina ukazao novi mladi heroj, pun samopouzdanja, toliko da su mnogi predviđali kako će brzo nestati pod teretom neumjerenih ambicija. Ipak, ‘little boy Joey’ bio je dijete veoma solidne građansko-glazbene obitelji i pripadajućih manira, miljama daleko od enfant terriblea koji bi u svojim ispadima izgorio za koju godinu (kao što se to u literaturi dogodilo još jednom mlađem punoljetniku – Arthuru Rimbaudu).

Upravo suprotno: 18 godina kasnije, DeFrancesco iza sebe ima poprilično impresivan niz albuma koje objavljuje u gotovo identičnim godišnjim intervalima, često surađujući s velikim imenima poput svog uzora Jimmya Smitha (albumi “Incredible!”, 2000., i “Legacy”, 2005.) i Johna McLaughlina (McLaughlinov “Sweet Rain”, 1995.). Pritom su najviše razloga za zadovoljstvo imali upravo poklonici Jimmya Smitha (album obrada “The Champ”, 1999.) i funk-soula (“All in the Family”, 1998.).

Svi ostali, nažalost, daleko manje, budući da DeFrancescova glazba uvijek iznova nameće ključno pitanje suvremenog jazza: ‘Kakvog smisla danas ima stvarati autorsku glazbu koja stilski pripada prošlim jazz-epohama?‘

Gledajući današnju jazz-produkciju, postoji velik broj glazbenika koji u ovom pitanju ne vidi ništa sporno. Čitav jazz-mainstream danas reproducira određene ideje iz prošlih vremena, svirajući bebop, swing, fusion i ostale jazz-stilove koji su svoj zenit prošli odavno.

Ovo, dakako, ne bi bilo problematično kada bi svi ti jazzeri pritom dali svoj vlastiti i autentični, inovativni umjetnički pečat stilovima koje nanovo oživljavaju, što može donijeti fascinantan rezultat – kao što je slučaj s fenomenalnim albumom Otomea Yoshihidea “Out to Lunch”, gdje je u sasvim novom svjetlu prikazano genijalno ostvarenje Erica Dophya – no ukoliko se to ne dogodi u značajnijoj mjeri, sve se pretvara u puku stilsku vježbu koja, umjetnički i duhovno, nema nikakvog smisla osim demonstracije da dotični glazbenik eto u nekoliko barata i tim stilom. A u ogromnoj većini današnjeg mainstreama ne događa se baš ništa umjetnički značajno novo, osim puke reciklaže ideja genijalaca iz prošlosti.

Tako je, nažalost, i s ovim bootlegom koji to nije. Riječ je, naime, o snimkama što ih je (za razliku od pravih bootlega) s tri svirke tijekom travnja 2006. u kalifornijskom klubu “Yoshi’s” odabrao sam DeFrancesco, na kojima se njegovom standardnom triju (Byron Landham – bubnjevi i Jake Langley – gitara) pridružio saksofonist George Coleman. Jedan od najvećih nedorečenih jazzera – ako se taj termin može upotrijebiti – gostuje na svih šest skladbi, na kojima ostaje vjeran sebi.

Premda izniman tehničar s perfektnim smislom za timing, Coleman nikada nije uspio biti istinski vrhunski, inovativni solist čija bi imaginacija oduševljavala, premda se često doima svega par milimetara udaljen od te sfere. Tako se dogodilo da je ostavio dubok trag kao dostojan – ali nikad jednako izvrstan! – sudionik takvih albuma kao što su primjerice “Four and More” ili “Seven Steps to Heaven” Milesa Davisa, ili recimo “Triplicate” s Daveom Hollandom i Jackom DeJohnetteom, na kojima je uvijek zvučao za nijansu previše ‘kockasto’ i nikad sasvim oslobođeno.

U ovih nekoliko večeri u “Yoshi’su” Coleman je pak imao daleko lakši zadatak nego na navedenim pločama. Skladbe su takve da se bopersko-blueserskim i baladnim stereotipovima mogao poigravati do u beskraj, što je najživlje i najvedrije odradio na energičnom, doista zanimljivom bop-otvaranju s “Cherokee“, na kojem su njegove i DeFrancescove dijaloške međuigre zapanjujuće silovite i nabrijane.

Da je takav i ostatak albuma, sve bi se pretvorilo u ubrizgavanje čistog benzina u stare bop-motore, i nekoliko zanimljivih krugova u oldtimeru četrdesetih, koje bi vrijedilo opetovano provozati. No već sljedeća pjesma, obrada prekrasne “Ceora” Lee Morgana, beznadno je preduga, u baladnom bossa nova ruhu koje tendira beskrajnom ponavljanju.

“On Green Dolphin Street” također pati od predugog trajanja, pri čemu bi DeFrancesco trebao malo pogledati daleko imaginativniji aranžman trija Matije Dedića na “Visiting Bruxelles“.

Ostatak diska je sentiš-karaktera (pjevačica Colleen McNabb gostuje u “I’m in the Mood for Love“, bez da pretjerano podigne atmosferu), pri čemu bend najbolje, ali još uvijek suviše štreberski, zvuči u standardu “Autumn Leaves“.

Sve skupa, nedovoljno zanimljivo koketiranje komercijalnim i utabanim jazz putevima. Za nekadašnjeg 17-godišnjeg genijalca puno premalo, pogotovo kad se uzme u obzir da je časno starenje još daleko.