Umjetnički pristup vokalnom jazzu

Jedan od najcjenjenijih pjevača današnjeg jazza, više puta prvi na godišnjim ljestvicama najboljih jazz pjevača po izboru čitatelja i kritičara u uglednim časopisima poput Down Beata i JazzTimesa, Kurt Elling je postao slavan u drugoj polovici devedesetih snimajući za tvrtku Blue Note. Neki od tih albuma bili su nominirani za nagradu Grammy.

No, nakon četiri godine diskografske apstinencije, svoj novi, sedmi album, “Nightmoves“, objavio je za tvrtku Concord, što ne znači da je odlučio svoju karijeru vezati uz New York. Naime, ostao je vjeran rodnom Chicagou gdje redovito nastupa u klubovima i odakle planira svoje nastupe i turneje.

Status zvijezde vokalnog jazza, koji je zabetornirao suradnjom s trojicom slavnih pjevača u skupini 4 Brothers: Jonom Hendricksom, Kevinom Mahoganyjem i Markom Murphyjem, Kurt Elling će zadržati i zahvaljujući ovom albumu koji ga predstavlja glazbenikom širokih interesa koji poznaje tradiciju, ali joj ne robuje.

Izvedbe karakterizira novi pristup poznatima pjesmama kojima se Elling odriče reproduktivnog pristupa i poznatim skladbama prilazi kao koautor i improvizator. Bez potrebe za atraktivnošću i kićenošću, iskazuje težnju prema umjetničkom promišljanju u kreiranju glazbe, jednostavnosti i prirodnosti.

Neuobičajen je i izbor skladbi. Naime odabrao je djela koja uglavnom ne izvode jazzisti ili manje poznate pjesme poznatih jazz i jazzu bliskih skladatelja. Tako, primjerice, pjeva Jobimove “If You Never Come To Me” i “Luiza“, Jarrettovu “Leaving Again” za koju je, transkribiravši autorov solo, sam napisao nove stihove upravo za snimanje ovog albuma, “In The Wee Small Hours” iz repertoara Franka Sinatre, ali u manje glamuroznom izdanju, te Ellingtonovu “I Like The Sunrise” kao vokalizu nadahnutu solom Vona Freemana u izvedbi te skladbe. Otišao je i korak dalje spojivši u istu izvedbu Keitha Jarretta i Franka Sinatru, naoko nespojive velikane raznih žanrova.

Izvodi i pop hit “Undun“, te “Tight“, jednu od najpoznatijih pjesama čuvene jazz pjevačice i skladateljice Betty Carter čije pjesme zbog osobnosti i posebnog feelinga rijetko pjevaju drugi pjevači. No, i kad se radi o najpoznatijim standardima poput “Body And Soul”, koji donosi u desetominutnoj izvedbi pod nazivom “A New Body And Soul“, nadahnutu solom Dextera Gordona, Elling ih pjeva drukčije, na vlastiti način, blisko njegovom sentimantalnom duhu.

Elling je poznat kao pjevač koji se nadahnjue djelima pisaca i pjesnika poput Rainera Marie Rilkea, Pabla Nerude, Jacka Kerouaca i drugih, nerijetko se izravno referirarjući na njihove tekstove. I na ovom albumu nije mogao odoljeti toj strasti. U dvije izvedbe posuđuje od Walta Whitmana i Theodorea Roethkea predstavljajući njihova djela u posve novoj dimenziji.

Svaka izvedba ima drukčiji karakter što, između ostalog, postiže suradnjom s raznim glazbenicima u različitim formacijama, od dua do septeta, te u nekim izvedbama pridodanim gudačkim kvartetom. Osim svojih stalnih suradnika, Elling je za snimanje albuma angažirao i neke zvijezde jazza, bez pretenzija da demonstriraju svoju virtuznost, već da sviraju u ulozi glazbe, aranžmana u kojima svi sudjeluju ravnopravno.

U raznim formacijama uz njega sviraju dugogodišnji suradnik, klavirist Laurence Hobgood, kontrabasisti Christian McBride ili Rob Amster, bubnjar Willie Jones III, klavijaturist Rob Mounsey, tenor saksofonist Bob Mintzer, gitaristi Guilherme Monteiro ili Romero Lubambo, usni harmonikaši Howard Levy ili Gregoire Maret, te The Escher String Quartet. Decentne i logične aranžmane, primjerene Ellingovoj osobnosti, priredili su Rob Mounsey, Christian McBride i Laurence Hobgood.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 12. kolovoza 2007.)