Godine koje se pamte

Premda ne jako značajniju, ali djelomičnu i potrebnu promjenu sounda donijeli su Thresholdovi albumi u prvoj polovici prošlog desetljeća.

Kako se to uobičajeno kaže, nakon što je definirao sound koji je bio na tragu heavy metala osamdesetih i progresivnog rocka ranih sedamdesetih, Threshold se infiltrirao među vrhušku takve glazbe i promjene sounda ne samo da su bile dopuštene, već su bile nekako i obvezatne. Nešto takvo donio je već album “Hypothetical” (2001.), drugi uzastopni s Andrewom McDermottom za vokalima.To je izdanje zadržalo mračnu atmosferičnost prethodnika, ali i stavilo naglasak na neoklasičarske klavijature u stilu britanskih prog-rock bendova ’80-ih., kao i na povećani format melodičnosti, više se toga polagalo na emotivnost, ali sve to nije nimalo utjecalo na tehničke vrijednosti albuma, kao i na koncept komponiranja pjesama u kojem se našlo mjesta i za novovalnije synth egzibicije. Dva velika, progresivna epa “The Ravages Of Time” i “Narcissus” stožeri su ovog izdanja, a od preostalih pjesama, u kojima ima nešto manje, ali opet dovoljno slojevitosti i instrumentalnih zapetljavanja, vrjednije su “Light And Space“, “Turn On Tune In” i “Keep My Head“, koje su kao bonusi u live verzijama s koncerta u Parizu našle svoje mjesto na ovoj ediciji.

Vrlo brzo nakon “Hypothetical”, već 2002., stigao je album “Critical Mass“, za koji se mislilo da je skup ‘otpadaka’ koji nisu stali na prethodnika, no u konačnici nije ispalo tako. Jer, radi se o možda i boljem albumu, koji je ustabilio bend, prvi je na kojem se nije mijenjala postava i na kojem se progresivni metal čini puno jednostavnijim nego što to on uopće jest. “Critical Mass” nešto je mračnije i gitarističkije izdanje od “Hypothetical”, a djeluje nekako ujednačenije. Prvenstveno zato što se tek jedna stvar izdvajala, trinaestominutna “Critical Mass“, dok je velika većina ostalih bila u rasponu između šest i devet minuta, pa je sve to zvučalo, a i još danas zvuči, puno protočnije. Uz spomenutu “Phenomenon“, “Fragmentation“, “Choice” i “Avalon” favoriti su ovog albuma, a reizdanja očito “Echoes Of Life”, koji je u švicarskoj live verziji stavljen kao bonus na izdanje.

Krunom karijere, bez obzira na neupitnu kvalitetu posljednja dva albuma, može se smatrati album “Subsurface” (2004.), koji je poharao metalne magazine diljem svijeta i u popriličnom broju njih bio proglašen albumom mjeseca, ponegdje i godine. Tekstualno se nije puno mijenjalo u odnosu na ranija izdanja, pa tako i ovdje slušamo o sociološkim i političkim temama, o ratovima, ekologiji. U glazbenom se smislu više poradilo na melodičnosti, puno je emocija u dugim solo dionicama, ali i općenito, zamjetni su i elementi popa, još je veći obujam rockerskog ugođaja i cyber-space atmosfere. Ta, nešto probavljivija, neki su rekli i komercijalnija varijanta, očito je naišla na plodno tlo, kako kod kritičara, tako i kod publike, jer su se u najvećem broju složili da je “Subsurface” najbolji Thresholdov album. Neki mu i danas ne vide mane ni konkurencije.

Opet je bio samo jedan izdvojeniji, prog-metal ep dugog trajanja, “The Art Of Reason“, a među preostalim naslovima vladao je sklad što se tiče trajanja, ali i strukturalne razrađenosti, instrumentalne i ritmičke zapetljanosti, no svaka je imala i ima svojih specifičnosti i vrijednosti. “Mission Profile” i “Ground Control” očito su se i bendu najviše dopale, pa su dobile povlašteni status da se pojave kao koncertni bonusi na ovom izdanju, a uz njih baladi “The Destruction Of Words” također pripada počasno mjesto.

Period u kojem su objavljena ova tri albuma bio je najuspješniji u povijesti Thresholda i koliko god da se toga dobroga izdogađalo u ranijim i kasnijim godinama, veliki dio zasluga za to pripada upravo tim godinama i tim albumima. Koji su Threshold, to nema nikakve dvojbe, stavili među svjetsku progressive metal elitu, gdje još i danas čvrsto i ponosno stoji.