Glasnici dobrog heavy metala

Glazba je jedna od najzaraznijih i najneizlječivijih ‘bolesti’ u ljudskoj povijesti.

Kad joj jednom dopustite da vama zavlada makar i u najmanjim omjerima, koliko god snažno i uporno je se kasnije želite riješiti, koje god vrste antibiotika/lijekova trošite, najčešće ne pomaže u izliječenju. Uvijek se odupre i ostane duboko u svijesti, s vremenom čak postane neizostavni dio vas i jedino pametno što bi trebali napraviti je da se s time jednostavno pomirite. Poneki puta ipak pomislite kako vam baš i ne treba, no odmah idući trenutak opetovano shvatite da život bez nje baš i nema smisla.

Na ovakva razmišljanja navodi razgovor s Mattom Barlowom u Wackenu 2011., kada je imao oproštajni nastup s Iced Earth. Nakon koncerta u backstageu je u neformalnom druženju najavio kako će se u budućnosti posvetiti obitelji i da je glazba nešto što je iza njega. No, ili tada nije bio iskren ili je njome toliko inficiran da nije dugo izdržao i opet je se morao ozbiljno prihvatiti, osnovavši s bivšim bubnjarom Nevermorea Vanom Williamsom i donedavnim basistom svog donedavnog benda Icead Earth, Freddieom Vidalesom, novo ime na metalnoj sceni – Ashes Of Ares. I nije se trebalo dugo čekati da se čuje što su to oni proizveli.

Premoćan, ultraenergičan, silovit, težak, ali stabilan i izrazito strastan i melodičan heavy metal u kojem je umjereni tempo pretpostavljen brzom, a atmosferski ugođaj u najvećem dijelu poprilično melankoličan, na momente i dosta pesimističan, a opet dijelom osvježen i optimističan. U skladu s tekstovima, koji govore o životu i smrti, dobru i zlu, prijateljstvu i izdaji, prkosu, pobjedama i gubicima. Žarište izdanja očekivano su odlični Mattovi vokali, u kojima možda pokazuje više svestranosti nego ikada. Isto tako, osjeća se hladnokrvnost i lakoća izvedbe, a slojevitost je nešto što je uvijek obilježavalo njegovo pjevanje, pa i sada bez nekih posebnih napora savladava visoke, grube, vrišteće-neurotične ispade, srednje nivoe ispunjene melodičnošću, kao i gotovo jecajuće, emocijama ispunjenje spuštenije intonacije.

K tome, glavni vokali jako često imaju pratnju bilo klasičnih backova, bilo paralelnih, ‘sljepljenih’ izvedbi, koji svojim različitostima izražavanja pridonose povišenju intenziteta. Gitarski je rad također nešto što igra moćnu ulogu, temelj je instrumentalnih izvedbi, također se odlikuje raslojenošću, s granularnim riffovima izuzetno oštrih linija, uzbudljivim solažama i obiljem gotovo pa ganutljivih akustika. Bubnjevi istovremeno djeluju i jednostavno i konstruktivno, s metodičkim izvedbama uz oveći broj prijelaza i s dosta reskim zvukom koji se katkad možda i učini šupljikavim, a bas gitare imaju potrebnu simbiozu čvrstoće i dubine i više do izražaja dolaze u sporijim pjesmama.

Karakteristika albuma je i ta da nema izraženog hita, nema pjesme koja bi se lakše i brže upamtila, a tome je, uz ostalo, i razlog to što ne sadrže klasičarske, uzdižuće-himnične refrene, već u kontinuitetu nose visoku razinu nabijenosti, punoće, prozračnosti, a bogme i konstruktivnosti i kreativnosti. Što će reći da nisu rađene po šabloni, nema previše iteracija, u dobar dio njih imputirani su teatralni interludiji koji dodatno pojačavaju napetost, varira se u ritmikama, međusobno se ‘lome’ instrumentalne izvedbe, a gotovo svemu glavnu riječ vode univerzalni, u svim intonacijskim razinama strasni vokali. Također je važno istaknuti da pjesme imaju konzistentnu uzlaznu putanju i praktički ni na momenat ne gube na dinamičnosti, raznolikosti i pokretljivosti.

Album počinje bez okolišanja, bez ikakvog intra, s “The Messenger“, pjesmom s laganim dramatičarskim početkom za sve kojima eventualno nedostaje uobičajeni odvojeni uvodni dio, nakon čega se preobražava u moćnu srednjeritmičku stvar sa sugestivnim vokalnim kolaboracijama, u kojima nailazimo i na poznate Mattove vriskove, prejake riffove, dugi gitarski solo i obilje bubnjarskih prijelaza. “Move The Chains” je također srednje brza stvar s heavy/thrash riffovima i kombinacijom punih, osornih i vrištećih pjevanja, “On Warrior’s Wings” kombinira baladne, akustikama ispunjene ritmove sa galopirajućim, a “Dead Man’s Plight” je još jedna upečatljiva stvar srednjeg ritma s naglašenijim epskim nabojem, poglavito u uvodnom dijelu.

“Chalice Of Men” je thrasherskim gitarama i bijesnim vokalima obilježena, uglavnom brza pjesma, a “This Is My Hell” i “The Answer” baladni su aduti albuma, s obiljem emotivnih akustika, ali i punokrvnih gitara i vokala. “What I Am” stvar je s najviše grubljih thrash/groove riffova, ali i smirenijim interludijem praćen raznježenim vokalima, a “The One Eyed King” ubrzanija pjesma s povremenim Maidenovskim gitarskim melodijama, razornijim bubnjanjem, naglašenijim pulsiranjem basa, jezovitijim narativnim dijelom i dosta epičnosti. Baš po mjeri za kraj albuma.

Nema nikakve dvojbe da će se ovaj album puno uspoređivati s onima od bivših Mattovih, Vanovih i Freddieovim bendova, prije svega, dakako, s Iced Earth. Najviše zbog vokala, koji su godinama bili zaštitni znak tog benda, no u ovom je slučaju najmanje važno kome je ovaj album sličan, zašto, kako i zbog čega.

Ono što jeste važno je spomenuti da je ovaj trio svoja glazbena iskustva iskoristio na najbolji mogući način, da ih pretoči u stvaranje dobrog albuma. Koji je na kraju ispao i više nego dobar, i koji sigurno sličim mnogima prije njega. Mnogim dobrim heavy metal albumima prije njega. Kao što će u budućnosti, bez ikakve sumnje, mnogi dobri heavy metal albumi sličiti njemu.