Gatuzo: 5 odličnih i 5 manje dobrih pjesama

Nekad dvojac, zagrebački Gatuzo je proteklih par godina promijenio broj članova nekoliko puta. Na kratko vrijeme su tijekom 2010. bili trojac kada im se pridružio Zoran Čalić (ex-Majke), a tako su i sada. Unatrag nekoliko sezona svirali su s Mađorovom trubom, ali čini mi se da je on odustao od toga, pa sad Gatuzo čine dobro poznati Šiljo i Goran te Jakov kojeg znamo i iz Pavela.

Upravo taj dodatak basiste u bendu daje više slobode Šilji, pa više ne mora svojom gitarom fingirati duboke tonove. To se moglo osjetiti na koncertima u posljednje vrijeme, a sad je trenutak da se vidi kako ta kemija zvuči i u studiju. Na prvu, mogu reći prilično dobro, iako sam dojma da nekim pjesmama prvenstveno nedostaje malo inspiracije da sve bude dojmljivije kao neki raniji radovi.

Prošle su četiri i pol godine od njihovog posljednjeg albuma “Megalomanija”, što je stvarno dugačak period između albuma (sličnu pauzu su imali i između “!” i “Gdje idemo”, kada se Šiljo pridružio Majkama). Nadam se da nije i predugačak period, da ih ljudi nisu zaboravili, posebno jer nedostaje klasičnih rockera koji mogu oplemeniti današnju scenu. “Van kontrole” u svakom slučaju djeluje koherentnije i uvjerljivije od novog albuma Kojota, iako i on ima svojih mana.

Uvodna “Ima nešto” djeluje veliko. Produkcijski je odvedeno do stadionskih proporcija gdje su svi instrumenti podebljani do maksimuma. Iako možda pjesma ne sjeda na prvu, jer se ovakav zvuk ne očekuje od Gatuza, pjesma je vrlo dobro izabrana za jedan od najavnih singlova albuma te za prvu pjesmu “Van kontrole“. S njom su stvarno pokazali da su ‘van kontrole’ i da ovom prilikom možemo očekivati svašta.

“Mogao bih” je već standardnija pjesma Gatuza gdje se osjeća njihova zaigranost do vrlo upečatljivog refrena, a pjesma suprotnog naslova od albuma “Pod kontrolom” je fenomenalna balada koja bi s lakoćom mogla postati jedna od najboljih njihovih pjesama sporijeg tempa. Do nje je najbolja brža pjesma na albumu “Dug dan” čime možemo zaključiti da je uvod albuma baš onakav kakav bi i trebao biti, brz i bombastičan, s pjesmama zbog kojih tražiš još.

I zatim dolazi najlošiji moment albuma, mračna “Crna kuća” u kojoj mnogi repetitivni stihovi malo ubijaju tu mističnu atmosferu koja bi mogla imati uspjeh kod naših darkera. “Isti ljudi” ima nekoliko lijepih prijelaza u kojem dominira eksplozivni refren, a tu središnjicu albuma zatvara brojalica “Crna kraljica” s kojom mogu jedino zaključiti da pjesme koje imaju crnu boju u imenu zaostaju za ostatkom albuma.

Pjesma “Stariji” stihovima “Stariji i nemudriji” pokazuje današnje stanje benda, ali bih rekao da su danas ipak puno mudriji i zreliji nego ranije, u “Nosi me visoko” Šiljo ne pjeva, već kao da govori parole uz refren koji je rađen po uzoru na RATM. I tad dolazimo do finala albuma i prekrasne “Mali mračni svijet” koja zvuči kao Šiljina blues rock ispovijest: “sretan sam ovdje ja, bez nekog pravog razloga jer život je u malim stvarima“.

Kad dođeš do petog albuma, tad već moraš imati cjelovitu sliku kako želiš zvučati. Gatuzo to ima, a ova nadogradnja u produkciji, zbog koje su mnoge pjesme dignute na višu razinu, odlično odgovara zrelosti benda. Uvod i samo finale albuma spadaju među najbolje radove koje je bend do danas izdao (uz neprikosnoveni “!”), pa je prava šteta da je središnjica albuma pokvarena s nešto slabijim pjesmama.

Bilo kako bilo, nadam se da ova (pre)duga studijska pauza neće puno naškoditi bendu jer se uz dokazano frenetične nastupe i pogođene singlove mogu vratiti tamo gdje su stali prije par godina. Kao trojac, sada zvuče još moćnije i prije svega zrelije, a kad pogledamo njihovu cjelokupnu diskografiju, jasno je da su sa svakim albumom gurali prema naprijed. Možda su u tim dijelovima negdje malo više, a negdje malo manje zakucali, ali u cjelini albuma napredak je jasno vidljiv. Pa tako i ovdje na albumu “Van kontrole” s kojim su jasno pokazali da se mogu totalno razuzdati kada nemaju nikakvih ograničenja.