Gatuzo
Megalomania
Datum izdanja: 25.11.2014.
Izdavač: Croatia Records
Žanr: Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Par dana prije nego što bi prošli album “Gdje idemo” proslavio prvi rođendan, dobili smo novi album Gatuza nazvan “Megalomania“.
Album je najavljivan kao skup pjesama kakve nitko ne bi očekivao od Gatuza. Iskreno, već kad smo dobili vijest da album ima dva vokalna gostovanja u vidu Bareta i Saše Antića, potpuno je bilo jasno da se nisu nimalo zezali s tom izjavom, iako je sve to još uvijek u gabaritima rock glazbe kakvu nam inače pruža ovaj dinamični duo.
Osnovna promjena u zvuku sastoji se u tome što je album znatno teži od prethodnika, nema tu više pjesama koje legnu na prvu, već je sve mnogo kompleksnije i mračnije, kako glazbeno, tako i tekstualno, jer se iz Šiljinih tekstova jasno uočava bol i tuga.
Sav taj podstrek su iskoristili na najbolji mogući način i okrenuli novi list u svojoj karijeri, pa su svojem standardnom zvuku s lakoćom pridružili mnoge nove elemente kako bi dodatno oplemenili taj karakteristični zvuk. U neku ruku, ponovno bi ih mogli usporediti s The Black Keysima i njihovim posljednjim albumom “Turn Blue”, koji je jednako drugačiji od svojih prethodnika, međutim, današnji Gatuzo ima sve manje sličnosti s njima, a više se približavaju klasičnom, balkanskom, rock zvuku.
Bilo je puno priče o Šiljinom odlasku iz Majki, pa je tako gostovanje Bareta u simbolično nazvanoj skladbi “Povrijedili smo jedno drugo” sasvim logično ostvarenje. Ipak, taj Baretov duh i Majke, očito su kroz album potpuno zaokupili Šilju i Džekicu jer sam dojma da se ovdje bore s demonima koji vinkovačkog rockera muče desetljećima. Vjerojatno nije tako, ali je ugodan osjećaj kada vidiš da se bend tako lako može poistovjetiti s demonima koje mnoge muče.
Da odmah budemo načisto, tu nema hita poput “Oni govore”, ali mnoge bi pjesme mogle prestići taj singl. Razlog tome leži već u spomenutim gostovanjima, budući da su Bare i TBF dobri mamci za daljnje širenje fanovske baze. Logično, Gatuzo bi jednog dana trebao ‘zamijeniti’ Majke, dok su fanovi TBF-a zasad vjerojatno slabo upoznati s bendovima kao što su Gatuzo.
Ipak, generalno gledajući, “Megalomania” je album koji je dosta usporen u odnosu na prošla izdanja, te do izražaja više dolazi sentiment, za razliku od prethodnih rock brijačina. Time, kao da smo dobili cijeli niz pjesama koje svojevrsno žele reprizirati skladbu “Kad mozak eksplodira”, s obzirom da je bila jedan od oslonaca prošlog albuma, a rekao bih da ipak niti jedna nova stvar nema tu jačinu, jer je spomenuti singl stvarno bio odličan.
Pa što smo onda dobili s novim albumom? Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan…
“Megalomania” je pokazala da je Gatuzo bend koji je sposoban i vrlo uvjerljiv, da zna što želi i kojim putem krenuti. Autorski su sazreli i sada kao od šale pišu vrlo dojmljive skladbe koje kao cjelina djeluju koherentno i zaokruženo, što često na domaćim albumima i nije slučaj.
Ta zaokruženost pjesama ima jednu dobru stranu. Ako kao manu albuma uzmemo da je teško prepoznati pjesmu (ili bolje rečeno pjesme) koja bi mogla postati singl, tako slobodno možemo reći da bi bilo koja pjesma na albumu to s lakoćom mogla postati, jer iako album ima čak (za ovo vrijeme nestvarnih) 14 skladbi, nema tu niti jedne pjesme koju bi mogli nazvati ‘filler’. Čak i najavni singl “Poslije kiše” nije ubačen na album…
Bluesersko-ritmična “Bolje ti je bez mene” otvara album i s njome su odmah pokazali koliko vrijede, a zatim je slijedi ljubavna balada “Odlazim”. Uvod također još obilježavaju spomenuta gostovanja “Povrijedili smo jedno drugo” s Goranom Baretom i “Šutnja” sa Sašom Antićom. Da smo slučajno u Britaniji, Gatuzo bi sigurno bio već jedan od popularnijih bendova, a s izvedbom skladbe “Kraj nije kraj” na nekom koncertu, tisuće bi fanova pjevalo s njima. Nažalost, morat će se još dosta potruditi da dosegnu takav status kod nas, ali ne autorski, već animiranjem publike na mnogobrojnim koncertima koji im predstoje.
Album dalje razdrmava “Ne, ne, ne” koja ukazuje na to da bend ipak neće svirati samo balade i mid-tempo pjesme, “Sunce” podsjeća na pjesme s prošlog albuma, “Bit’ će lom” ima jedan zaigran riff oko kojeg je složena i cijela atmosfera pjesme, dok sve završava sa “Stojim ti na putu”, klasičnom pjesmom s albuma gdje imamo zanimljive ‘kitice’ i veliki pijevni, lako pamtljivi refren.
“Megalomania” nije megalomanski projekt, već čista suština rocka baziranog na gitari, bubnju i vokalu. Istina, neke pjesme su odsvirane s više gitara ili imaju još poneki trik, ali ovo je i dalje suština bazičnog rocka koji je u inozemstvu kulminirao prije desetak godina mnogim bendovima.
U Hrvatskoj sve malo kasni, pa tako i zaslužena popularnost Gatuza jer stvarno imaju materijala da budu u rangu s našim najvećim rock bendovima, a četvrti album “Megalomania” je to i potvrdio.
Na prošlom albumu su se pitali ‘gdje idu’, a sada je sasvim jasan njihov smjer kretanja. Prvijenac je imao problema s produkcijom i u nekim dijelovima previše uličnih tekstova uz isforsirane solaže, fenomenalan drugi album je očito mnogima bio pregaražnog zvuka, treći je djelomično dobio zaslužen tretman, ponajprije zbog svježeg rastanka s Majkama, a “Megalomania” bi trebala biti ono pravo po čemu bi Gatuzo trebao biti prepoznatljiv.
Krajnje je vrijeme da mnogi ljudi shvate da kritičari ne pričaju stalno floskule kad hvale pojedine bendove za koje oni nisu čuli, a popularne kude. Gatuzo priča ispričanu rock priču, ali na svjež i zanimljiv način u odnosu na neke popularnije bendove…
I za kraj ponavljam, “Megalomania” je došla svega godinu dana nakon vrlo hvaljenog prošlog albuma “Gdje idemo“…