Album s pitanjem i mnogo odgovora

Iako im pjesme uživo odlično zvuče, na prvom albumu nešto nije do kraja sjelo, dok je drugi album pravo malo remek-djelo garažnog rocka. Stigao nam je i treći album benda Gatuzo.

Tko želi, zadnjih godina je dobro mogao upoznati Gatuzo, sviraju po festivalima, uzduž i poprijeko Lijepe naše, na kratko su bili trojac, Šiljo je osvježio zvuk Majki na što mu se Bare zahvalio protjerivanjem pred najveći koncert u Zagrebu, mnogi kritičari zamjeraju im Šiljinu rašpu od glasa… Sve je to Gatuzo, njihove mane i odlike koje su dokazali na dva albuma do sad, “Noge/Ruke/Glave” i “!“.Za treći album “Gdje idemo” bend je napravio dodatan korak prema naprijed, rekao bih vrlo sličan onom The Black Keysa na posljednjem albumu “El Camino“. Nakon garažnih pjesama, nisu se odrekli svojih korijena, ali su zvuk malo komercijalizirali čime su pjesme dobile na prozračnosti i dodatnoj radiofoničnosti što bi moglo leći na jako plodno tlo, posebno za fanove Majki kojima je Šiljo ostao u dobrom sjećanju.Receptura albuma je već dobro poznata, red energičnih i britkih pjesama, red sporovaljajućih blueserskih, a odstupanja od tog na novom albumu nema, pa možemo reći da smo ponovno dobili jedan vrlo dobar rock album koji je spreman napraviti velike stvari.

Jedan od najavnih singlova albuma bila je uvodna “Oni govore” i slobodno mogu reći da je to najbolji hit singl benda do današnjeg dana. Na njemu je prošaran garažni utjecaj ranih Kings of Leon i The Black Keysa sa stadionskim zvukom U2 na pravi način, a ne onako traljavo kako u posljednje vrijeme rade ‘propovjednikova djeca’.

“Virusi” tek nijansu kaskaju za uvodnom skladbom, ali imaju jednak šarm i vrlo pamtljiv gitarski rif, “Snaga okusa” zvuči moderno s nekoliko lijepih prijelaza, “Dijete u meni” je blueserska balada, naslova “Gdje idemo” je iznimno ritmična, dok “Gotovo je” ima utjecaj Bloc Partya.

Vidi se da se bend naslušao modernih indie rock albuma posljednjih godina i to lijepo prebacio na svoj album. Sada jasno, s glavom i repom, znaju kako žele zvučati i to vrlo dobro prenose na same pjesme, odnosno cijeli album koji tek neznatno kvare prosječnije pjesme poput “Tebe više nemam” ili “Kao neotkriveni dragulj”.

Nakon garažnog “!” jasno je da su morali krenuti u nešto šire vode, ali na svu sreću nisu napravili jednaku grešku kao na prvijencu, pa “Gdje idemo” jest korak u pravom smjeru. Da, cinici kojima nikad nije sjeo Šiljin vokal će i dalje pričati da zvuči kao probuđeni medo iz zimskog sna, ali baš je to i draž Gatuza jer je na taj način njegov glas vrlo prepoznatljiv i upečatljiv.

Nisam vjerovao da će moći ponoviti prošli album kojeg i danas smatram jednim od najboljih garažnih rock albuma, ali Šiljo i Džekica su ponovno napravili dobru stvar s tek nekoliko prosječnijih brojeva koji se solidno uklapaju u cjelinu. Da imalo cijenimo naše bendove kao strane, Gatuzo bi kod nas trebao biti u rangu s The Black Keys, posebno sada kad se broj sličnosti povećao…