Galopirajuće snage u potrazi za boljim danima

Desetu godinu svog postojanja Power Quest dočekao je s potpuno obnovljenim line-upom, u kojem je jedini starosjedilac, ujedno i jedan od osnivača benda, klavijaturist Steve Williams.

Svi su drugi članovi promijenjeni u protekle dvije godine, tako da, osim
Williamsa, nitko iz postave koje je snimila “Master Of Illusion”
(2008.) nije ‘preživio’.

Uključujući i najdugovječnije članove, pjevača Alessia Garavella i basista Stevea Scotta, koji su u bendu bili od 2001. do 2009. godine. U biti, puno se toga ispremiješalo između ova dva albuma, puno je članova nakratko došlo, pa otišlo iz benda, a rijetki su se od njih zadržali.

Očito da se u formaciji Andy Midgley (gitare, back vokali), Paul Finnie (bas), Rich Smith (bubnjevi), Gavin Owen (gitare), i pjevač Chitral ‘Chity’ Somapala, najpoznatiji među njima, prije član Firewinda, Ivanhoea, Civlization One, David Shankle Group, Domaina, Avalona i još nekih sastava, pronašla valjda sigurnost i stabilnost koja je rezultirala izlaskom petog albuma benda.

U Chityu je bend dobio jednog kvalitetnog pjevača-frontmena, koji bez većih problema savladava sve vokalne ‘zavrzlame’, a znamo li da je to jedan od osnovnih problema s kojima se susreću power bendovi, jasno je koliko jedna takva osoba znači za Power Quest.

“Blood Alliance” jedan je ‘krvnički’, prirodnjački nabildan, brz, potentan, snažan i probojan power-metal album s puno himničnih melodija, sa izrazito jakim, čak možemo reći agresivnim, atakirajućim gitarama, s brdima riffova i planinama solaža, koji često ukrštavaju svoje žice na bojnim poljima. Brutalan, zavijajući, baražno-vatreni je to power metal koji poput najuvježbanijih konjanika galopira metalnim bojnim poljem.

Kombinacija klasičarskih i neoklasičarskih klavijatura, koje se ističu u sporednim, ali i u glavnim ulogama, bez prenapornih pasaža, također je jedna od važnih karakteristika ovog izdanja, baš kao i urnebesno probojni drumerski ritmovi.

Razlika između Power Questa i većine power bendova je ta da je, uz klasične power kompozicije, uspio složiti protočne progresivne melodije u dosta dugih pjesama, nešto zapetljanije, a opet slušljive forme (“Crunching The Numbers“, “Blood Alliance”), čak i jeftinije, uvjetno rečeno, arena-prog-rock strukture (“Better Days“).

Također, i naslove srednjeg ritma, ugodnije i manje napete za slušanje, kao što je recimo “Sacrifice“. Ali sve na način da ne ispada puno, ili barem ne previše, iz tračnica po kojima se vuku nebrojeni poweraški vlakovi. S naglaskom ipak na one modernije izrade koji brže i s manje zapuhavanja, otklizavanja i ‘kljuckanja’ prevaljuju puno kilometara.

Svakako najjača stvar jest spomenuta “Blood Alliance”, najkompleksnija, u konačnici i najduža, prog-power-metal-AOR pjesma s nosećim srednjim ritmom, ali s puno energičnosti, ispaljivanja plotuna iz svih oružja, neoprogresivnih klavijatura, moćnih riffova, pogotovo sjajnih solaža, kojih i inače ima i u kvantitativnom i kvalitativnom obujmu strašno puno.

Power Quest različit je i po uvodnom instrumentalu, jer dok gotovo svi bendovi počinju atmosferičnije, teatralnije i laganije, on sa dvominutnom “Battle Station” odmah udara ‘u glavu’. “Survive” bismo mogli opisati kao žestoki power brzanac s klavijaturističkim idejama sympho-rocka i vrlo ugodnim solažama, a power metalu tipičnije naslove nalazimo u “Rising Anew” i “Glorious“.

Vrijednost ovog albuma leži i u činjenici da u gotovo sat vremena svoga trajanja niti u jednom momentu ne gubi na moći, na raznovrsnosti izričaja, u konačnici, na dinamici, nema praznih hodova i ne gubi se u crnim, ili rupama nekih drugih boja. Niti na kratko.

Power Quest možda jest drugoligaški power metal bend, kako ga mnogi doživljavaju, no da objavljuje redovito prvoligaške albume, u to nema nikakve sumnje. Ne bih se baš kladio da je “Blood Alliance” njihovo najbolje djelo, no ako nije, tu je negdje, blizu. Jako blizu. Ali da je i više nego dobar power-metal album, u to sam uvjeren.