Future, Metro Boomin “WE DON’T TRUST YOU” – recenzija collab albuma

Future i Metro Boomin objavili su kolaboracijski album „WE DON’T TRUST YOU“. Album je izašao 22. ožujka kako je i najavljeno početkom trećeg mjeseca. Future i Metro Boomin jedna su od najbitnijih imena trep žanra. Prvu zajedničku pjesmu „Karate Chop“ snimili su još 2013. godine kada je Metro imao tek 18 godina. Od tada su zajedno surađivali na velikom broju hitova, a Metro Boomin bio je i jedan od glavnih producenata na Futureovom albumu „DS2“ (2015), koji se smatra jednim od najboljih i najutjecajnijih trep albuma uopće. Metro je od tada, posebno uzimajući zadnje 2 godine i zadnja 2 albuma u obzir („Heroes & Villains“ i „Across the Spider-Verse Soundtrack”), stekao ogromnu popularnost s kojom je nadišao sam trep i postao globalno glazbeno ime. Metro Boomin na vrhuncu svoje slave zajedno s uvijek „svježim“ Futureom, kako mu i ime sugerira, kombinacija je koja puno toga obećava, pa su i naša očekivanja velika.

„We Don’t Trust You“ atmosferičan je intro albuma koji svojim naslovom i refrenom odaje počast legendarnoj i svima omiljenoj producentskoj frazi: „If young Metro don’t trust you, I’m gon shoot you“, koja je obilježila neke od najvećih trep pjesama unazad deset godina. Future se obraća lažnim prijateljima koje on i Metro ne puštaju u svoje ekskluzivno društvo, što je vidljivo i u skromnom broju gostovanja na ovome albumu. Pjesma „Young Metro“ nastavlja album s pomalo „jezivom“ produkcijom u koju se na „mostu“ i na kraju pjesme ubacuju psihodelični sintesajzer i glavna pop zvijezda današnjice, The Weeknd, čiji misteriozni vokali imaju terapeutski ugođaj. „Ice Attack“ još jedna je od u zadnje vrijeme popularnih „beat switch“ pjesama. Beat je zabavan, a Future je u svom egocentričnom trep elementu po kojemu je poznat i koji mu odlično pristaje. Pjesma „Type Shit“ okuplja Avengerse modernog trepa: Futurea, Travisa Scotta i Playboia Cartia. Zvonjava crkvenog zvona u pozadini zanimljiv je produkcijski odabir Metro Boomina, koji stvara mračan ugođaj prikladan Cartievom i Futureovom hladnokrvnom deliveryu. Travisovo psihodelično pjevušenje na sredini pjesme savršeno priprema teren za upad Playboia Cartia, koji pruža jedan svojih boljih nastupa i smislenijih tekstova u zadnje vrijeme („Eighty one thou’ for the teeth, I still ain’t smiling for this bitch”). Sljedeća pjesma „Claustrophobic“ u kojoj se Future razmeće sa svojim materijalnim dobrima zvuči pomalo monotono, a temelj pjesme je repetitivan refren čime ova pjesma ostavlja dojam interludija.

Ipak, pjesma ima „višu“ svrhu, a to je da ona predstavlja zatišje pred buru koju donosi pjesma „Like That“ na kojoj se pojavljuje ni manje ni više, nego Kendrick Lamar. Vjerujem da nitko nije očekivao čuti Kendricka na ovome albumu s obzirom na činjenicu da je u zadnje vrijeme u potpunosti isključen iz glazbenog i medijskog života. Međutim, kroz pjesmu saznajemo kako Kendrickov povratak nije slučajnost, već da je došao „naoružan“ s ciljem potvrđivanja svog statusa najvećega modernog repera („najveći“ figurativno, Kendrick je visok 165cm). Seciranje i dešifriranje svake uvrede upućene Drakeu i J-Coleu oduzelo bi previše prostora, ali dovoljno je znati da je Kendrick bahato odbacio postojanje famozne velike trojke („Motherfuck the big three, nigga, it’s just the big me“), kako su ih grupirali ljubitelji repa, pa i sam J-Cole. Bitno je spomenuti i to da su Metro Boomin i Drake već neko vrijeme posvađani, što znači da je Metroa ovaj Kendrickov verse morao uvelike razveseliti. Kendrickovi stihovi primarno namijenjeni Drakeu razveselili su i sve fanove repa koji su čekali da netko napokon uzdrma rep scenu, a pogotovo Drakea kao njezino komercijalno oličenje.

Kvaliteta albuma blago opada na pjesmama „Slimed In“ i „Magic Don Juan (Princess Diana)“. „Slimed In“ pati od Futureovog monotonog flowa koji zvuči kao da je ukraden iz dječje brojalice, dok pjesma „Magic Don Juan (Princess Diana)“ ima fenomenalan beat i klavir koji podsjeća na stare „horror“ filmove, ali je problem što su Futureovi vokali toliko loše izmiksani da ih je neugodno slušati. Na sreću, album ovdje ponovno hvata svoj momentum. „Cinderella“ je kolaboracija s Travisom, koju su fanovi iščekivali nekoliko mjeseci i, osobno najdraža pjesma na albumu, zahvaljujući toplom bajkovitom instrumentalu i hipnotizirajućem verseu Travisa Scotta, čiji blago hrapavi glas zvuči fantastično. „Runnin Outta Time“ i „Fried (She a Vibe)“ nastavljaju album u ljubavnom duhu, a Future još jednom pokazuje da mu nešto emotivnije ljubavne pjesme ne stvaraju nikakav problem.

Raspon produkcijskog talenta Metro Boomin pokazuje u pjesmi „Everyday Hustle“ u kojoj čujemo izvanredan izbor i manipuliranje sampleom preko kojeg Future i Rick Ross slažu „luksuzne“ stihove. Početak pjesme zvukom podsjeća na „old school“ Kanyea, a na drugoj polovici pjesme na trenutak možemo čuti i bubnjeve identične onima iz Kanyeove pjesme „Good Morning“. Pjesme „Where My Twin“ i „Seen it All“, koje se nalaze na kraju albuma nemaštoviti su pokušaji pravljenja introspektivnijih pjesama od strane Futurea, dok su „GTA“ i „WTFYM“ uobičajeno dobri Metro Boomin beatovi preko kojih Future slaže živopisne stihove pune materijalizma i razbojništva.

Kada se sve zbroji i oduzme, ostane nam jedan vrlo dobar trep album kakav smo više manje mogli i očekivati od ovog kultnog trep dvojca. Metro Boominova produkcija uglavnom je pohvalna kao i Future, čiji se „glas“ i dalje može smatrati definicijom trep žanra. Na albumu se nalazi nekoliko izvrsnih pjesama („Type Shit“, „Like That“ i „Cinderella“) koje „nose“ album i koje će zasigurno donijeti brojeve i popularnost. Međutim, nepotrebna duljina od sat vremena mrvicu negativno utječe na opći dojam. Prva je polovica albuma odlična i u njoj su se našla najbitnija gostovanja ovoga albuma, koja su savršeno izabrana i kapitalizirana, dok druga polovica na trenutke prezasićuje uši osrednjim pjesmama koje smo od ovog tandema već ranijih godina mogli čuti.