Fontaines D.C. – Mračno kao i cijela 2020.

Jedan od najisčekivanijih prošlogodišnjih debi albuma bio je svakako “Dogrel“ irskih Fontaines D.C. Već dugo nismo imali takav hype, a i sami koncerti su im bili odlični, pa se činilo da teško mogu promašiti. Čak smo ih imali prilike vidjeti i kod nas, na festivalskom nastupu na kojem je dva put pucao zvuk, ali to dečke nije obeshrabrilo da ispucaju najbolje iz sebe. Kakva je atmosfera bila, pokazala je situacija kad se ekipa vratila da odsvira bis…

Samo godinu dana od “Dogrela”, naveliko se počelo pričati o njegovom nastavku, a već tijekom svibnja i lipnja smo dobili i prve pjesme s novog izdanja koje su pokazale jasan zaokret u zvuku benda. Odmah ću reći, ove pjesme će vam biti odlične, ili možda neće (o ukusima se ne raspravlja, zar ne?!), ali bendu se mora priznati da je hrabro krenuo u nove teritorije, odnosno da više istražuju neki depresivniji zvuk koji više nije toliko hitoidan i prpošan. Onima koji su se zarazili upravo na takve pjesme, ovo će zasigurno biti premračno, iako je baš to teritorij koji mogu osvojiti, jer mnogi ‘mračnjaci’ danas vladaju scenom.

Mislim da neću otkriti toplu vodu, ako kažem da su vjerojatno radovi Joy Divisiona najviše utjecali na “A Hero’s Death“. Naravno, nije to čisto kopiranje uzora, ali se jasno uočavaju mnoge sličnosti, odnosno trikovi koje su Fontainesi ‘posudili’ ovom zgodom. I dobro da jesu, s obzirom na vrijeme u kojem živimo. Pišući recenzije unatrag nekoliko mjeseci puno sam spominjao koronu jer je tada bio vrhunac prvog vala, a mnogi albumi su nagovještavali ‘smak svijeta’. Za razliku od te ‘slučajnosti’, Fontainesi su tada snimali, pa vjerojatno je zato atmosfera otišla u tom smjeru. Na prvu, ovo je soundtrack onih koji su mnogo izgubili posljednjih mjeseci.

Album obiluje pjesmama nešto laganijeg ritma koje su začinjene repetitivnim elementima, kako u samoj glazbi, tako i u stihovima. Nije teško uočiti da te tjeskobne melodije pomalo ‘zamantraju’ slušatelja, ali ono što je još impresivnije jest vokal Griana Chattena koji jednostavno ove pjesme diže na viši nivo. Spoj lirike i interpretacije je jednostavno odličan i tu se nema (ili se ne bi smjelo) ništa prigovoriti.

A sad, krenimo o mojim dojmovima…

Prvi singl je ujedno bila i naslovna pjesma “A Hero’s Death” koja i je i nije pokazivala smjer u kojem će otići cijeli album. Nakon pomalo strokesovih gitara u uvodu, bend razvija pjesmu s mnoštvo repeticije, a neprestano ponavljanje ‘Life ain’t always empty’ postaje prava mantra. Ono s čim imam problem jest da mi ova pjesma na prvu nije sjela, a preslušavajući album, ispada mi jedna od najboljih (ako ne i najbolja), pa se jednostavno može zaključiti da mi je “Dogrel” miljama daleko bolji album.

Razlog tome možda leži upravo u tim atmosferama koje su za mene jednostavno premračne i premalo iskorištene. Najbolji primjer za to je “Living in America” koja djeluje previše suspregnuto i neupečatljivo, a uz malo bombastičniju produkciju (a ne toliko zamagljenu) mislim da je mogla postati hitčina kao “Too Real”. Sam taj kraj albuma (ili bolje rečeno druga polovica) mi svakako djeluje upečatljivije i moćnije jer tu je i “I Was Not Born” koja je vrlo ritmična i prljava. Ipak, zadnje dvije pjesme su dosta uspavljujuće.

Uvod kreće s “I Don’t Belong” koja pokazuje sav očaj kojeg su kao bend željeli prezentirati, “Love Is the Main Thing” pokazuje koliko se repeticijom može postići, baš kao i s “Televised Mind” koja je ipak mnogo životopisnija i življa, iako je lirički prepuna pesimizma ukazujući na to što je sve televizija pokvarila, dok mi “A Lucid Dream” djeluje kao da ima vrlo sličan problem kojeg sam opisao ranije za pjesmu “Living in America”.

Na kraju treba podvući crtu i nešto pametno zaključiti. Fontaines D.C. su svakako jedan od najzrelijih novih bendova i jasno je da je svijetla budućnost pred njima, ako svi ostanu živi i zdravi. Očaj i depresija će proći, ali ako ih je upravo to gonilo tijekom snimanja novih pjesama, dobro su se snašli, te vrlo hrabro i suvereno krenuli u jednom novom, možda neočekivanom smjeru.

Moj problem kod slušanja ovog albuma jest da je sve previše jednolično, previše repetitivno, čime se možda htjelo i sakriti dio manjka inspiracije. Ako čujem neku pjesmu zasebno, svakako mi bolje zvuči nego ovako u komadu, jer ovih 47 minuta stvarno sporo prolazi. Da se razumijemo, pjesme imaju svoju nit, svoje melodije, produkcija je zaokružena, ali ono što ću najviše pamtiti iz ovog albuma jest upravo Grian i njegova interpretacija koja je čista perfekcija.