David protiv benda

‘Kukulele, što napravi onaj Briggs, jadna li mu majka’ temeljna je ideja kojom Nick Cave i ostali članovi grupe The Bad Seeds opisuju rad producenta Davida Briggsa na albumu “Henry’s Dream“.

Bubnjar Thomas Wydler će iskriviti lice, pa će zavapiti krikom pun očaja, a gitarist Blixa Bargeld će Davidu Briggsu dati crveni karton. Poslije snimanja s Briggsom su Cave i Mick Harvey snimke odnijeli producentu Tonyu Cohenu, koji je uz jauk rekao da se ovo teško može spasiti.

Nakon ovakve (kontra)reklame pitate se: kakav je to album, a odgovor je: vrlo dobar. Izdan 1992., album je našao na umjeren odjek publike i pozitivne kritike. Prije svega, pjesme su i dalje izuzetne, a toliko napadana produkcija i nije toliko loša, nego su Cave i Seedsi navikli da rade bez producenta pa im je odjednom bilo čudno kako to da sada postoji čovječuljak u studiju koji ih tjera da sviraju.

Navika da snimaju jednu pjesmu maksimalno 4 puta sada je postala prošlo svršeno vrijeme: pojedine pjesme svirale su se tijekom snimanja i po 20 puta, što je živciralo Cavea i bend, nesklone pimplanju po studiju. Činjenica je da je Briggsov rad ubio spontanost The Bad Seedsa, ali Briggs je uspio sačuvati energiju i dodati nešto zvučnih detalja koji i nisu toliko karakteristični za Caveove ploče. Instrumenti se neobično dobro čuju, odlična je regulacija tiho-glasno, a pojedine instrumentalističke dionice su, za razliku od prethodne dvije ploče, prilično delikatne, decentne i suptilne.

Glavna vrlina albuma “Henry’s Dream” je ta što je stilski raznolik. Boravak u Brazilu donio je to da su Cave i drugovi na ovom albumu koristili latinoameričke ritmove, što je injektiralo novu energiju nakon nježnog “The Good Son”. Prema vlastitom priznanju, Cave je za ovaj album inspiraciju dobio na ulicama Sao Paola, gledajući ulične muzičare kako ‘deru’ po akustičnim gitarama.

Cave i muzičari su u latinoameričke ritmove ubacili svoju poslovičnu opsjednutost, razočaranost i bijes pa je rezultat prilično energičan album koji preuzima mnogo rizika, donosi mnogo noviteta i rijetko kada razočarava. Također “Henry’s Dream” je stilski najšira od svih njihovih ploča do tada, s tim da fokus ploče ostaje uglavnom očuvan.

Stilska šarolikost čini da udarnički latino-uvodnik “Papa Won’t Leave You, Henry“, klasična country-folk balada “Straight To You” i, hm, nešto nesvrstano oplahnuto jezivim minimalističkim ozračjem što se zove “Christina The Astonishing“, sve uredno egzistiraju unutar albuma koji traje nevelike 42 minute.

Povremeno se čak čini da je “Henry’s Dream” kompilacija radova različitih umjetnika, čija je zajednička tema žestina autorskog izraza. Najbolji dio albuma je što u pjesmama prevladava različita atmosfera, koja potiče slušatelja da uhvati detalje, i kad to učini, ploča zvuči još bolje. Pjesma “Jack The Ripper“, kojom završava “Henry’s Dream” doima se čudnim završetkom, ali ovo ionako nije konvencionalna ploča, čak i kad govorimo o jednom osobenjaku – alternativcu kao što je Nick Cave.

“Henry’s Dream” je možda Caveova najintrigantnija ploča do tada, jer nudi poseban zvuk koji uspijeva rezonirati s Caveovom poetikom, iako to nije bilo ono što je Cave želio.

Dokumentarac na ovom izdanju nudi paradoksalnu situaciju: koliko god se Wydler i Blixa Bargeld mrštili, toliko drugi muzičari ponosno kažu da ih je Briggsov rad na albumu “Henry’s Dream” potakao da uzmu Briggsa za producenta njihovih ploča.

Zaključak? Unatoč žestokim napadima Nicka Cavea na Davida Briggsa, “Henry’s Dream” je vrlo interesantan album koji je donio mnogo noviteta u Caveov muzički opus. Na svoj način David Briggs je uspio isprovocirati cijeli bend da da još jaču oštricu u svoje sviranje i na taj način dobije dodatni respekt svojih poštovatelja.