Dalmatinsko a njihovo

Jedan od autohtonih elemenata hrvatske glazbene baštine su klape. Uspjeh pojedinih na komercijalnom tržištu potakao je na razne eksperimente. Tako pred sobom imamo klapu Libar koja nam na svom prvom nosaču zvuka predstavlja poznate pjesme engleskog govornog područja prilagođene na klapski kao i pjesme hrvatskih pop rock autora.

Uspjeh varira od pjesme do pjesme, ali u globalu eksperiment je uspio. Nemoguće je nakon preslušavanja ne raditi svoju listu omiljenih pjesama koje biste htjeli čuti u ovakvom aranžmanu.

Stavljanje obraz uz obraz šest pjesama na hrvatskom i šest na engleskom jeziku dobilo se sljedeće: vrhunci naših autora ne zaostaju za inozemnim i doista je moguće pop rock izričaj prevesti na klapski, udahnuti im novi život bez da se izgubi snaga pjesama. I koga briga za engleski izgovor kada slušatelju dadu sve doista bitno.

Međutim, nisu sve pjesme podjednako podatne za takav transfer. U prvom redu se to odnosi na pjesme electro pop žanra, gdje je vokal u načelu nešto metalniji kao što je “Here Comes the Rain Again” grupe Eurythmics, a i “Voli me još ovu noć” ima problema s prenošenjem emocija, jer obje pjesme funkcioniraju u drugačijem kontekstu. One nemaju taj stoički štih, karakterističan za klape, nego su više pjesme trenutka, u smislu, napravi to sad ili nemoj niti pokušavati, a poslije me nemoj pitati jer ću to probati s nekim drugim.

Za razliku od njih, Cohenova “Hallelujah” udara ravno u glavu i razdire duboko, dok “Seagull” od Bad Company, zvuči kao da su je njeni autori Mick Ralphs i Paul Rodgers napisali dok su močili noge na nekom od naših otoka jutro nakon što je neka turistkinja nogirala jednog od njih zbog nekog domaćeg mamlaza s boljom šprehom. Dakle, vrlo autentično, unatoč pomalo neuvjerljivom glavnom vokalu na početku (koji se popravlja kroz pjesmu), ali zbor na refrenu stvar diže do nebesa.

“Man on the Moon” pojačana Mladenom Badovincem također spada u uspjelije izvedbe, pogotovo ekspresivan glavni vokal, dok klapa poput valova na dan kada je Neptun dobre volje nosi pjesmu zadanom cilju.

Instrumentalni uvod na “Mojoj vodi” od Laufera neugodno dovodi u zabunu da je riječ o pjesmi “U dobru i zlu” Borisa Novkovića. Koliko mi inače “Moja voda” bila antipatična, momci su je napravili sjajno, toliko dobro da mogu ono malo žičanih instrumenata što je prisutno u pjesmi ostaviti u drugoj sobi. I da, stišće se tipka repeat nakon što pjesma završi.

Solopjevač na “Bi mogo da mogu” zvuči kao svećenik na pogrebu u vjerskom transu, a ostatak klape kao odgovor ožalošćenih nakon tragičnog, ne posve jasnog događaja.

Štulićeva “Men’ se dušo od tebe ne rastaje” zagubljeni je dragulj zagubljenog žanra, nečeg što nikad nije egzistiralo, ali je možda moglo, nešto što bismo mogli nazvati hrvatski folk rock, koji dobio zaslužen tretman, i krade show. Paradoksalno da je čovjek koji je svoje najljepše pjesme napisao u ili o Zagrebu, koji je ničim izazvan išao istraživati hrvatsku glazbenu baštinu puno prije nego što se to zvalo etno ili kako već, sada živi daleko u Amsterdamu, duboko ogorčen i ljut i odbija veze sa zemljom u kojoj je živio. Ali to je sada već druga priča.

Klapa je otpjevala “Ovo je kraj“, refren na zadnjoj pjesmi “Posljednji ples“, a mozak počinje grozničavo raditi i izdvajati naslove: “God Only Knows” The Beach Boysa, “I Shall Be Released” The Banda, “Helplessly Hoping” Crosbya, Stilsa i Nasha, “Tequila Sunrise” The Eaglesa, “Because” The Beatlesa, “Through My Sails” Neil Younga, mladi i perspektivni ‘kritičar’ traži klapu da otpjeva par dobrih pjesama. Šifra: nije velika lova, ali je dobra recenzija.