Čekaju li nas alieni?

Kako se prije deset i(li) koju godinu više nikako nije uspijevala spriječiti epidemija power metal bendova koji su ‘potkradali’ Helloween, tako sada nema lijeka protiv još jedne metalne ‘retroizacije’, ovoga puta one s glazbom za koju se inspiracija crpi u bendovima iz najboljeg metal razdoblja, osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Velik broj bendova pokušava što više sličiti svojim uzorima, a naravno
da količina za sobom nužno ne povlači kvalitetu, pa tako neki uspiju, a
neki – pokušaju.

U toj šumi ‘novotarnih starotarija’ švedski Steelwing kvalitativno bismo stavili negdje iznad sredine, s tendencijom rasta. Znači, jedan sasvim solidan bend koji dosta dobro kopira NWOBHM, ali ipak, nema ‘ono nešto’. Nema ono što su prije desetljeća, recimo, imali prvi albumi Lost Horizona i Masterplana, no to što radi, ispada dobro.

Ima i jedna razlika na ovom albumu, drugom bendovom nakon “Lord Of The Wasteland” iz 2010., a ta je da opisuje neki novi svijet. Odnosno, ovo je polukonceptualni album koji opisuje blisku budućnost nakon religijskih i nuklearnih ratova, kada preživjeli ljudi traže nova mjesta koja će naseljavati. Svakako ne novotarija, ali rjeđe korištena tematika kod heavy metalaca. Izuzmemo li nastupni futuristički sci-fi intro “2097 A.D.” i desetominutni ep “Lunacy Rising”, koncepcija ostalih pjesama manje-više je ista ili barem slična.

Up-tempo naslovi s hrpom pamtljivih melodija, refrena, natrpani gitarskim riffanjima i soliranjima, dosta ‘freshy’ prizvuka, koji su uglavnom smješteni u prelamajućim dijelovima pjesama. Vokali su dobri, ne i više od toga, malo se ‘pate’ u višim intonacijama, ponekad i ‘utope’ u gitarama, jedna od jačih strana su ritam sekcije, a pogotovo se lijepo i jasno čuju basovi. Iako se, kako rekosmo, ne može pohvaliti nekom dozom inovativnosti, “Zone Of Alienation” djeluje uvjerljivije, da ne kažemo vjerodostojnije, glasnije, energičnije i produkcijski bolje od prethodnika.

Tradicionalna heavy himničnost može se pronaći u pjesmama “Solar Wind Riders“, s epiziranim back ‘dodvoravanjima’, zatim u “Full Speed Ahead!” ili u “Tokkotai (Wind of Fury)“. “Breathless” je fina srednjeritmična, ali i visokoenergetska pjesma, riffovi a la Iron Maiden obilježavaju još jedan brzanac, “Zone of Alienation“, a instrumental “They Came From The Skies” skoro da je ‘pljunuti’ “Losfer Words (Big ‘Orra)” s “Powerslavea”.

Dakle, da rezimiramo i ponovimo. Ovo je jedan sasvim dobar ‘moderan retro album’ i više nego oslonjen, utemeljen i ukorijenjen u osamdesetima, i gleda li ga se s te strane, a ne traži se inovativnost i originalnost, heavy fanovi su, uz Enforcer, dobili jedan od zanimljivijih mladih bendova. Je li i više od toga, to će se znati kroz nekoliko godina i albuma.