Nova zora starih dana

Priča o Mercenaryu klasična je priča o još jednom bendu koji nije do kraja uspio oploditi svoj veliki potencijal.

Tako nešto propustio je napraviti nakon odličnog albuma “11 Dreams” (2004.), na kojem je kombinaciju power i melodic death metala učinio izrazito prihvatljivom, a još više nakon nasljednika mu “The Hours That Remain” (2006.). Iduća izdanja nisu bila na očekivanoj razini, poglavito nakon što se krajem 2009. bend skoro raspao zbog odlaska polovice članova. Bilo je tu dosta stilskih lutanja, Mercenary je osjetno skrenuo i prema metalcoreu, pogotovo na prošlom albumu “Metamorphosis”, možda čak i najlošijem izdanju uopće i sve to nije upućivalo na ništa dobro.

Koliko će novi album uspjeti zaustaviti negativne trendove, teško je reći sa stanovišta da se nešto izgubljeno teško vraća, no da je drukčiji od prethodnika i da dijelom donosi povratak soundu gore spomenutih albuma, o tome bi se moglo ozbiljno popričati. Što će reći da je, u prvom redu poprilično protočan, s dosta melankoličnih melodija, a relativni novitet je da je izraženo atmosferičan, onako darkerski zamračen i poprilično potišten. Također, vratio je dobar dio progresivnih ideja, kao i melodijsku bazičnost i privlačnost pjesama, s bitno smanjenim tendencijama metalcorea. Mogli bi reći i melodic death metala, koji se transformira u tzv. moderni metal s pristupačnijim formama, nešto nalik na Soilworkove albume zadnjih desetak godina.Temelj mu je melodični metal, a uz spominjane subžanrove osjeća se i štogod jednostavnijih, power-pop utjecaja, a u svemu tome se očituje trud da se pronađe najprihvatljivija razina balansa između agresivnih i mekanih segmenata. Često se u tome ne uspije, pa pjesme odu previše u krajnost, budu pregrube, odnosno preraznježene, no to su nekako očekivane zamke u koje znaju upadati ovakva izdanja. Vokali Renéa Pedersena znatno su poboljšani, pogotovo u clean intonacijama, koje su najzastupljenije, vriskanja su podnošljivija, dok growlinzi budu odmjereni i umjereni unutar gnjevnijih sekvenci u kojima su smješteni.

Raznolik je i gitarski rad, uglavnom baziran na riffičnoj melodičnosti, s povremenim groove fazama, te s posebno lijepim i krajnje privlačnim solodionicama. U ritam sekcijama ne pronalazimo posebnosti i nisu nešto što bi trebalo posebno izdvajati bilo zbog pozitivnih ili negativnih strana, očekivane su i uobičajene, no zato treba podebljati ulogu klavijatura, koje daju poseban štih kompletnom materijalu, odnosno njegovoj atmosferičnosti, a na momente i pojačanoj epskoj nabijenosti.

“A New Dawn” bi bila ponajbolja pjesma, s finim melodijskim linijama, kombinacijom grubih i mekanih vokala, “Welcome The Sickness” stvar s najjačim utjecajem bijesnih pjevanja i metalcore elemenata, a “Through Our Darkest Days” krasna srednjeritmična pjesma s produbljenim, atmosferičnim klavijaturama, pratećim višeglasjima, osjećajnim solom i puno ugodnih melodija. “Dreamstate Machine” je nešto teža, mračnija stvar s više groovea u gitarama, “A Moment of Clarity” i “Beyond This Night” pjesme modernističkih struktura i zvukova, s elektroničkim implantantima, a “Forever The Unknown” i “Holding On To Serenity” dobrim se dijelom temelje na progresivnim formulacijama, što znači da imaju i epski prizvuk.

Ipak, problem im je da se stječe dojam kako su se mnogo puta ranije već čule, što će reći da se u njima, uz ostalo, ne osjeća potrebna doza svježine. S druge pak strane, gledajući ih kroz Mercenaryevu svojinu, donijele su pomak na bolje, čak bi rekli da su pomaknule neke granice, tako da je na momente teško reći da se radi o istom bendu koji je snimio, recimo “Metamorphosis”.