Brutalnost iz centra deatha

Iz svjetskog centra death metala, Tampe na Floridi, stiže nam bend čije je ime svojom dužinom (i kakvim-takvim njegovim smislom) ‘nadjačalo’ čak i švedski One Man Army And The Undead Quartet, što sam, iskreno, sumnjao da će se dogoditi. No eto, dogodilo se. I ne samo ime benda, već i albuma, jednako kao i pjesama, sve je duže od Mississippija.

Kao što se dogodilo i to da se Success Will Write Apocalypse Across The Sky nije puno, ili možda nije uopće udaljio od stila kojeg su prije dvadesetak i koju godinu više na metalnu scenu kao novu snagu izbacili floridski bendovi tipa Deicide, Death, Morbid Angel, Obituary, Njujorčani Cannibal Corpse, pa Brutal Truth i drugi.

Ustvari, radi se više o jednoj mješavini svih tih bendova, s obzirom da su se oni ipak u nekim elementima malo ‘razilazili’. Success Will Write Apocalypse Across The Sky bismo tako mogli opisati kao brutalniju varijantu death metala, s brzim, agresivnim, kaotiziranim i strukturaliziranim pjesmama, koji za razliku od svojih dugih naslova, traju dosta kratko – nepune 33 minute.

Ali u toj svojoj kratkoći nude ogromnu dozu energije i beskompromisnosti, koja se očituje od početka pa do kraja svake od tih pjesama. Istina, ima tu i laganijih, odnosno srednje brzih, čak mogu reći i melodičnijih dijelova, ali oni uglavnom posluže za kakav mini break iliti kratki odmor prije novog mitraljiranja iz svog raspoloživog oružja, odnosno iz kompletnog arsenala kojim bend raspolaže.

Treba također reći da grleno izražavanje u dosta navrata prelazi u vrišteće/režeće, a brzine blastbeatinga se ponekad teško mogu izmjeriti, pa bismo tako mogli popričati i o grindcore utjecajima. Gitarističke izvedbe čak i nisu toliko atonalne, nisu prenisko ‘naštelane’, pa se riffovi i ono malo solaža sasvim solidno razaznaje, a nisu niti tako brze, što me u tom dijelu navodi na razmišljanje o sličnosti s Obituaryem.

U svoj toj silini, našlo se mjesta i za neke drukčije pjesme, ako ih takvima možemo okarakterizirati, poput “Pity The Living, Envy The Dead“, koja se sastoji tek od nekakve priče (nisam provjeravao pozadinu, odnosno smisao), te zvižduka vjetra. Atmosferična, bliskoistočnom melosu bliska je pjesma “Retrograde And The Anointed“, u kojoj se samo priča i pjeva ‘na suho’.

Ostalih je jedanaest naslova bombastične forme, udarnih od početka pa do kraja, bez ustupanja ili odstupanja, s ponekad pomalo zagubljenom produkcijom između prejakih blastbeateva i nekoordinaranih udaraca u doboš koji ‘zaglušuju’ ostala instrumentalna izražavanja (vokalna ne), no to je rijetka pojava, pa možemo reći da se individualne izvedbe u prosjeku čuju sasvim dobro.

Definitivno, usprkos nekim ritmičkim smirivanjima, ovo je jedan razoran death metal, za kojeg ne bih rekao da je moderan, jer ponajprije nije toliko umjetan kao u velike većine novih američkih death bendova, i ne bih rekao da je inovativan, ali da je dobar, to svakako jest.

Dodamo li gornjim imenima još i Suffocation, jasno je kome je namijenjena muzika ovog benda, da mu ne ponavljam ime, jer teško ga je napisati, a još teže izgovoriti. Dakle, da sumiramo, ovo je u svojoj jezgri jedan više-manje tipičan američki ‘old school’ death metal pogodan za njegove mlađe fanove. To bi bila najkraća moguća preporuka.