Bon Iver: Inovativno, avanturistički i neuhvatljivo

Ono što je krenulo kao solo-projekt Justina Vernona u kolibi u Wisconsinu i ubrzo se pretvorilo u  mnogo širu grupu njegovih glazbenika-partnera pod zajedničkim nazivom Bon Iver, rijetko kad vas ostavlja ravnodušnima, posebno ako ste bar imalo glazbeni avanturist. Nijedan od njihovih albuma ne zvuči jednako ni slično – karijeru započinju hvaljenim “For Emma, Forever Ago“, do kostiju ogoljenim lo-fi bedroom-folkom, da bi je nastavili eponimnim “Bon Iver“, kaleidoskopskim soničnim pejzažima neke imaginarne Amerike u Technicoloru te sve ponovno preokrenuli naopačke eksperimentalnim “22, A Million“, pomalo avant-gard izletom u elektroničke vode i misteriozne kabala simbole. Zato je bilo vrlo teško bilo što predvidjeti za njihov dugoočekivani četvrti album “i,i“ – teško je razumjeti koja umjetnička muza vodi Vernona u svim tim različitim smjerovima.

Veoma kratak intro “Yi“ i uvodni taktovi “iMi“ mogu vas tako odvesti u sasvim krivom smjeru kad su očekivanja od ovog albuma u pitanju, sugerirajući da je riječ o nekoj vrsti nastavka “22, A Million“. Međutim, kad se debelo tretirani vokali i hladni, industrial, robotizirani synthovi uz asistenciju Jamesa Blakea primire, ponovno ostajete samo s akustičnom gitarom i Vernonovim vokalom. Dakle, ovdje Vernon ipak malo staje na kočnicu što se tiče eksperimentalizma prošlog albuma i umjesto toga estetiku ovog albuma smješta u pomirenje kontrasta akustičnog i digitalnog, organskog i elektroničkog, čineći ovaj album žanrovski potpuno neuhvatljivim, negdje u bespućima u kojima se miješaju tako naizgled nespojive elektroničke i folk vode.

Već u sljedećoj “We“ dobit ćemo mnogo manje elektronički tretiranu pjesmu, koju karakteriziraju Vernonov sad već poznat intenzivni vokal, koji stihove isporučuje u nekakvom hip-hop, R&B stilu te kakofonična eksplozija trubača. Za “Holyfields,“ pomalo revidiraju zvuk s “Bon Iver“, u kojem se prekrasna vokalna izvedba, malo Vernona samog, a malo uz backvokalne harmonije njegovih suradnika, utapa u hipnotizirajućim synthovima, podsjećajući na zvučne pejzaže “Holocene“ ili “Hinnom, TX“ s tog albuma. Udarni singlovi “Hey, Ma“ i “U (Man Like)“ koji ponovno u prvi plan dovode vokalne melodije, Vernonov poznati forte, bilo kad pjeva u svom normalnom glasovnom dometu, bilo u falsettu, tipične su “boniverovske“ inspirativne, strastvene mini-himne.

Od zanimljivih trenutaka tu je još čudnovata, pomalo mračnija, elektronička, atmosferična “Jelmore“ u kojoj će Vernon upozoriti na problem klimatskih promjena efektnim pitanjem: “How long will you desregard the heat?“, ponovno vrlo aktualnim. “Faith“ je vjerojatno ponajbolja pjesma s albuma, u kojoj dramatičnost raste kako napreduje Vernonova priča o vjeri, bilo što se religije tiče, bilo što se tiče osobne vjere u ljude, ljubav ili što već želite. U “Sh’Diah“ pak potpuno napuštaju tradicionalnu pop strukturu, za kontemplaciju praćenu improvizatorskim trubama i saksofonom.

Jaka točka ovoga albuma zasigurno je kombinacija inventivnih elektroničko-akustičnih glazbenih podloga i Vernonovih prekrasno otpjevanih i izuzetno prijemčivih vokalnih melodija, koje u kolopletu daju te osjećaje ushićenja, motivacije, nade i katarze koje i inače donose njihovi albumi – to je jednostavno predivna glazba od koje se osjećate bolje. No, ono što me malo zasmetalo su Vernonovi stihovi, koji su ovoga puta možda malo previše apstraktni, impresionistički, frakturirani i enigmatični da bi ih se dalo prokljuviti, što ostavlja u raskoraku strast i uvjerenje kojim su pjesme prezentirane i poruku koju bi trebale prenijeti – ta poruka u većini pjesama s ovog albuma ostaje nejasna, maglovita i neuhvatljiva, priznat ću, većinu vremena nemam pojma o čemu Vernon ovdje pjeva.

No, glazba ne mora uvijek osjećaje pretakati i u riječi, ponekad je dovoljno da ih pokuša direktno prenijeti, a glas tretirati kao još samo jedan dodatni instrument. Ako ste time zadovoljni, “i,i“ će vam se zasigurno svidjeti kao još jedna stanica u Vernonovom otkačenom, ekstra kreativnom svemiru. Osobno, koliko god se to činilo čudnim, koristim ga između ostalog i za trening i vježbanje – čista snaga glazbe jednostavno tjera noge da idu brže i srce da kuca jače, a ponekad je to sasvim dovoljno.