Rezime Primavere Sounds – gotovo idealnog glazbenog festivala

    455

    Primavera Sound 2017.

    Datum i vrijeme: Srijeda, 31.5.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Rezime Primavere Sounds – gotovo idealnog glazbenog festivala

    Primavera Sound 2017.

    Datum i vrijeme: Četvrtak, 1.6.2017. @ 8:00
    Mjesto održavanja: Rezime Primavere Sounds – gotovo idealnog glazbenog festivala

    Primavera Sound 2017.

    Datum i vrijeme: Petak, 2.6.2017. @ 8:00
    Mjesto održavanja: Rezime Primavere Sounds – gotovo idealnog glazbenog festivala

    Primavera Sound 2017.

    Datum i vrijeme: Subota, 3.6.2017. @ 8:00
    Mjesto održavanja: Rezime Primavere Sounds – gotovo idealnog glazbenog festivala

    Primavera Sound 2017.

    Datum i vrijeme: Nedjelja, 4.6.2017. @ 8:00
    Mjesto održavanja: Rezime Primavere Sounds – gotovo idealnog glazbenog festivala

    Krajem prošle godine, nakon objavljivanja cijelog line-upa (više od pola godine prije početka što je za svaki respekt, nadam se da naši promotori to čitaju da vide kako se to radi), otvorila se mogućnost odlaska na jedan od najpopularnijih festivala u Europi što sam brzo i potvrdio jer su mi mnogi pričali o toj Primaveri…

    Odluka je bila odlična jer je Primavera Sounds, koja se održava u Barceloni, sve ono što jedan festival mora imati – headlinere koji više-manje privlače ljude (mene je taj dio najmanje zanimao), program (bendovi pisani nešto manjim slovima) koji se bazira ponajprije na alternativnoj i indie glazbi, odličan prostor, mnoga iznenađenja…

    Prekrasna lokacija tik uz more

    Ispočetka sam želio vidjeti što je više toga moguće, ali kako je festival odmicao, tako su me noge sve manje slušale pa umjesto vožnje slaloma po festivalu do sljedeće bine, sve sam se duže zadržavao na pojedinim koncertima, a u početku sam mnogima dao šansu. Kroz tekst ću pisati o bendovima koje sam čuo barem dvije pjesme, jer ako se nisam niti toliko zadržao, postojao je valjani razlog za to.

    Muziku podržava

    Prije glavnog programa

    Cijeli program Primavere traje punih tjedan dana. Sve je započelo još u ponedjeljak s koncertima po klubovima u Barceloni koji su besplatni, a kao centar tih događanja je uzet klub Apolo. Paralelno se održava i Primavera Pro – konferencija za glazbene profesionalce na koju ovom zgodom nisam imao prilike ići radi natrpanih aktivnosti s glavnim glazbenim zbivanjima.

    Kako sam stigao u utorak, mimoišao me program u ponedjeljak, ali je zato bila odlična prilika vidjeti trenutno jedan od ‘najhajpanih’ bendova današnjice Cigarettes After Sex u prirodnom okruženju kluba. To je bio žešći debakl jer su jednostavno bili predosadni, 50-ak minuta minimalne i jednolične glazbe s frontmenom koji pridonosi toj atmosferi karikaturalnim izrazima lica kao da ima teži oblik zatvora crijeva.

    Osim njih, tada su nastupali i neki Poljaci u donjem dijelu kluba koji su napravili folk punk dernek, dok su na katu u glavnoj sali svirali simpatični Les Sueques koji miješaju rane The Libertinese s jačim punk štihom te ženski dvojac Let’s Eat Grandma koje su odlično otvorile koncert s pregršt mijenjanja instrumenata i ritmičnom pjesmicom, da bi sve nakon tog otišlo k vragu s nizom vrlo zamornih i teških pjesama.

    U srijedu se program počeo odvijati i u Parc del Forumu, glavnoj lokaciji festivala. Kako još nisam nikada prije bio u Barceloni, radije sam vrijeme potrošio na istraživanje grada nego išao tamo, što se u konačnici potvrdilo kao dobrim izborom jer su kolege s Terapije rekle da su Saint Etienne bili dosta loši.

    Prvi dan

    Ulaskom u prostor festivala odmah se dalo osjetiti da je prostor zapravo idealan za ono što će festival pružiti. Ne znam za što se ovo inače koristi ili se koristilo, ali Primavera je prostor iskoristila na najbolji mogući način pa su dvije glavne bine izdvojene, dok je ostatak festivala vrlo blizu jedan drugome i lako se korača s jedne bine na drugu.

    Soledad Velez bila je prva koju sam ulovio malo i ona je bila tako-tako, dok su na susjednom stageu Cymbals Eat Guitars rockali svoju porciju indie rocka od kojeg sam ipak očekivao zericu više. Aries je djelovala simpatično, ali ona i njen synthić nisu bili zanimljivi, a zbog nje sam i prvi put krenuo do glavnih stageava da vidim Kevina Morbyja koji je odradio solidan nastup.

    Na povratku sam ulovio Mishimi koji mi djeluje kao španjolska verzija folk rock veseljaka Franka Turnera, Alexandra Savior je klasična singer/songwriterica kojoj nikako nije legao dnevni termin na vanjskom stageu, This Is Not The Heat su bili dosta naporni, dok je Julia Jacklin bila simpatična i solidna.

    Aldous Harding

    Na Primaveri postoje mnoga iznenađenja, a za neke od njih se trebaš potruditi. Tako za Hidden stage trebaš uloviti posebnu narukvicu koja ti omogućuje ulazak, dok se za neke druge stvari, poput Unexpected Primavera, mora pratiti aplikacija ili društvene mreže. Bilo kako bilo, želja mi je bila vidjeti ‘novu PJ’ Aldous Harding koja je svirala na Heineken hidden stageu i uspio sam ju vidjeti. Ona s gitarom uz tipa s klavirom, pružili su jedan vrlo intiman i emocionalno nabijen koncert s kojim jedino mogu ustvrditi da se PJ mora čuvati nove konkurentice.

    Dok je Aldous nastupala, trčao sam u amfiteatar vidjeti Broken Social Scene i nakon par pjesama mi je bilo žao zbog toga. Broken Social Scene je bend sačinjen od mnoštva članova koji su na bini djelovali potpuno smušeno, kao da nitko nije znao što treba raditi, a najgori dio je bio kad je ženski dio benda pjevao… Energija je bila tu, ali raspad sistema je bio jači

    Glass Animals

    Nakon Glass Animalsa koji su dobro rasplesali publiku, The Molochs su djelovali kao bend ‘c klase’ britanskog indie rocka, Gojira je razdrmala sve pred sobom pa je opet bilo vrijeme za dugačku šetnju do glavnog stagea vidjeti Bon Ivera. U planiranju što vidjeti njega sam izbacio s liste jer mi njegova svirka nikada nije bila pretjerano napeta. Ipak, gledajući neku snimku s promocije novog albuma, činilo mi se da to ima smisla i da bi to mogao biti dobar show, ali… Veliki stage i ovakav tip elektronike pojeli su Bon Ivera pa sam nakon 20-ak minuta otišao i napravio odličan potez jer su slijedili jedni od najboljih nastupa prvog dana.

    The Afghan Whigs s Gregom Dullijem na čelu isporučili su nastup koji će mnogima ostati najbolji prvog dana festivala, potom su uslijedili alternativni fanatici Death Grips koji su mi ipak bili malo ‘tu mač’, Survive je donio malo mračne instrumentalne filmske glazbe, The Black Angels su razvalili svojom verzijom psihodeličnog garažnog rocka, dok su dedice iz The Damned bezuspješno pokušali podsjetiti na svoje najbolje dane.

    The Black Angels

    Dva benda koja su me najviše zaintrigirali u cijelom line-upu su bili australski kreativni luđaci King Gizzard & The Lizard Wizard i stara ljubav Arcade Fire. Arcade Fire su imali Unexpected Primavera gig ranije te večeri koji mi je promakao, dok mi ‘Gizardi’ nisu mogli nikako pobjeći. To je ujedno bio i jedini koncert tog dana kojeg sam pogledao u cijelosti, a ono što su pružili je bila svirka na tragu mojih očekivanja, a bazirala se na posljednja tri albuma na kojima prevladavaju zvuci hard rocka.

    Prije odlaska, morala se još pogledati ambijentalna elektronika Tychoa koji su fino obojili završnicu prvog dana, dok su ‘industrial penzioneri’ Skinny Puppy pokazali da u njima ima još mnogo energije za pružiti vrlo dobar nastup.

    Drugi dan

    Nakon trka za novim narukvicama za Hidden stage, ostao sam pogledati Sinkanea kod Firestoneovog štanda. To je pravi festivalski zabavljač i vrijedi ga pogledati, dok je Lawrence Arabia imao samo dobar nastup u kojem je uspio zavesti domaću publiku otpjevavši jednu pjesmu na katalonskom jeziku.

    Hidden stage

    Izlaskom iz Hidden stagea, ulovio sam It’s Not Not koji su bili vrlo loši pa je pjevač odlučio skočiti u publiku da malo digne atmosferu, a na Primaveru stageu su u isto vrijeme krenuli Slim Cessna’s Auto Club. Ako volite grmoviti propovjednički rock u stilu Wovenhanda, to je bend za vas, ali je prava šteta da nisu dobili neki noćni termin jer je ovakav ‘mrak’ s dnevnim svjetlom ipak malčice nespojiv.

    Vaadat Chargim je bio solidan festivalski ‘filler’, Mitski je bila preozbiljna u startu, pa se s vremenom malo opustila, zanimljiv komad indie elektropopa smo vidjeli s The Radio Dept., stari prijatelji Primavere Shellac su još jednom pružili svoju tešku ekspresivnu rockačinu, dok je Sampha djelovao laganini kao i (pro)ljetno vrijeme u Barceloni.

    O The Growlersima se mnogo pričalo u posljednje vrijeme pa sam odlučio na novu šetnju do glavnih stageva gdje me dočekalo i najveće razočaranje festivala, budući da je bend toliko zamoran da su i lokalni galebovi zaspali uz njihovu svirku. Za popravak dojma poslužili su Descendents koji i nakon 40-ak godina na sceni djeluju dovoljno dobro, interesantno i upečatljivo, a Fufanu s Islanda su pokazali da na tom otoku ima pregršt izvrsne (indie) glazbe.

    Arab Strap

    Na Ray-Ban stageu svirale su još jedne legende – Arab Strap čiji je nastup bio podjednako uvjerljiv kao i The Afghan Wingsa dan ranije. The xx su bili headlineri tog dana i tijekom njihovog nastupa najbolje se osjetila manjkavost velikog prostora kod glavnih stageva, budući da se već na polovici prostora za publiku nije gotovo ništa čulo što oni sviraju i pjevaju. Bili su standardni, što je meni dosadno, pa sam imao rupu od dva sata do Operatorsa, Flying Lotusa i Priesta. Zaključio sam da je najbolje otići do smještaja i odmoriti se pred finalni dan za koji sam znao da će biti dug, jako dug…

    Treći dan

    Za nastup The Magnetic Fieldsa u Auditori Delux se trebalo potruditi i nabaviti karte (koje su došle 2 eura) na vrijeme. To je dvorana nalik zagrebačkom Lisinskom, što se pokazalo kao odlična bina za performans od dva čina. Red priča i anegdota u stilu Balaševića, pa red pjesama pokazali su da dvostruki nastup The Magnetic Fields u ovom prostoru ima itekakvog smisla.

    The Magnetic Fields

    Weyes Blood je zgodna cura moćnog vokala i zanimljive zvučne kulise pa vjerujem da će s vremenom njena popularnost samo rasti, Agorazein spadaju u sam vrh najgorih nastupa koje sam imao priliku vidjeti na Primaveri pa sam zato brzo pobjegao od njih, Junun featuring Shye Ben Tzur & The Rajasthan Express su nas zanjihali u afričkim ritmovima, a nakon toga se krenulo prema glavnim stagevima.

    Igrom slučaja, tako sam pogledao cijeli nastup psihodeličara Pond koji je bio solidan, ali bi isto bolje legao na neki manji stage u kasnijem terminu. Nakon njih je na suprotnom stageu svirao Van Morrison kojeg je velika pozornica pojela. Njegova glazba također nije glasna pa je žamor publike uništio dobar dio onoga što je prezentirao, a to svakako takva legenda nije zaslužila. Mislim da bi mnogo bolje bilo da je i on smješten u Auditori Delux s nekim ekskluzivnim načinom ulaska jer tada bi to bilo to, a ovako je, nažalost, ispalo kao jedan od najvećih promašaja na festivalu.

    Van Morrison

    Angel Olsen je u vrijeme bookinga očito bila tek jedna od indie nada, a sad je ispalo da je jedna od najiščekivanijih izvođača festivala jer su ljudi visjeli i sa stabala samo da vide njezin nastup u prepunom Ray-Ban amfiteatru. Kad sam vidio ovu situaciju, zaključio sam da bi čak bilo bolje da su Van Morrisonu i Angel Olsen zamijenili bine, bilo bi logičnije, bilo bi efikasnije…

    Za nešto stariju publiku na Primavera stageu je poslužio Teenage Fanclub koji su isprašili dobru dozu svojih hitova iz dugogodišnje karijere, dok je za nešto mlađe poslužio Hamilton Leithauser koji zvuči kao alternativna verzija plačljive glazbe kakvu izvodi Chris Martin.

    Kad već pričam o nelogičnostima i promašajima, broj 1 je svakako Seu Jorge koji je dobio idealni termin na Ray-Banu, ali to je ispala katastrofa. On i akustična gitara pred deset tisuća ljudi – rezultat je bio poražavajući jer je on bio pretih s interpretacijom Bowiejevih hitova na portugalskom… Uh, kako uzalud potrošeno vrijeme… Probao sam skoknut do LVL Up-a koji su djelovali solidno, a onda je bio trk na main stage i Arcade Fire.

    Tulum za vrijeme Arcade Firea

    Arcade Fire privukli su mnoštvo i pokazali se kao pravi headlineri festivala. Otišavši u plesne vode, Arcade Fire dobili su jednu novu dimenziju koja je vrlo efektna tijekom nastupa uživo. Krenuli su bombastično, pa potom spustili ritam s nizom laganijih stvari, da bi potom ponovno podigli atmosferu s bržim i plesnim pjesmama i ‘ubili’ do kraja nastupa.

    Problem nakon nastupa Arcade Firea bila je ogromna gužva pa su zatvorili i ‘ekspresni press put’ i trebalo mi je sto godina da dođem do suprotne strane festivala i Against Me! koje sam imao žarku želju vidjeti. Čuo sam samo zadnje dvije pjesme što je samo potvrdilo da ih moram čuti opet što je prije moguće jer rade pravi rock spektakl.

    Operatorsi u Backstageu

    Logičan slijed bio je otići na Japandroids koji su mi djelovali dosta raštimano (neprepoznatljivo u odnosu za zagrebački koncert od prije par godina), potom se vratiti na Preoccupations koji su ipak malo preteški za moj ukus. Kako sam uspio nabaviti žeton za Backstage, a propustio sam nastup iz drugog dana, Operatorsi su tamo bili sljedeći izbor i to je bio pun pogodak jer su razvalili sve pred sobom, s obzirom da je taj stage (uz hidden stage) najbliže klupskoj svirci.

    Već je bilo praktički jutro, zaključili smo da je vrijeme da se krene kući na zasluženi odmor, ali su u to vrijeme taman počinjali i američki dance-punk prvoborci !!!. Njihovi plesni ritmovi su nas zanjihali na zasluženi odmor nakon 13-satnog ‘điranja’ po festivalu tog dana.

    Zaključak

    Mnogi me pitaju kako je bilo na Primaveri, a ja im mogu sa smiješkom odgovoriti. To je definitivno moj tip festivala! Od 30-35 sati u tri dana provedenih u Parc Del Forumu, pogledao sam pregršt bendova, svega par njih u punoj minutaži (King Gizzard & The Lizard Wizard, The Magnetic Fields, Arcade Fire i igrom slučaja Pond), a na dvije glavne bine koje su posložene jedna nasuprot druge bio sam otprilike 4 sata, dok sam ostatak vremena potrošio na ‘manjim’ binama.

    Primavera

    Kao što sam rekao, moje mišljenje je da je prostor idealan i slobodno možemo reći da se istovremeno održavaju dva zasebna festivala objedinjena pod istim imenom. Dva glavna stagea su 500 metara udaljeni od ostatka i tu se nudi komercijalni tip glazbe, dok je alternativna glazba zastupljena na ostalim stagevima. Ako bi to tumačili u okvirima festivalskih događanja na domaćem terenu, onda bi najbolji opis bio da je glavni program INmusic, ostali stagevi ono čemu je nekad težio Terraneo i to sve još treba pomnožiti barem s dva, ako ne i s tri.

    Jasno, koliko para toliko muzike, a cijena karte za Primaveru nije mala. Ipak, za tu cijenu se dobije tjedan dana najrelevantnije glazbe pa uopće nije problem kad glavni headliner festivala otkaže kako je to napravio Frank Ocean. Primavera je i bez njega preživjela jer ima toliko jak program da on ispada samo ‘jedan od izvođača’…

    Kada sam odlazio na Primaveru objavljena je satnica za ovogodišnji INmusic i odmah se mogao uočiti mali problem s preklapanjem nekih izvođača. Kao što možete vidjeti iz prethodnih redaka, to i jest poanta festivala – da u svakom trenutku imaš nešto za vidjeti i čuti, jer ako ti se nešto ne sviđa, moraš imati opciju ili dvije na drugim stagevima da potratiš to vrijeme bez praznog hoda. Naravno, to znači da će nešto i patiti, u mojem slučaju Against Me!, ali sam ipak vidio dovoljno novih bendova na čije ću koncerte ići u klubove jer, budimo realni, nisu svi bendovi stvoreni za open-airove.

    Angel Olsen

    Ipak, ništa nije savršeno, pa tako ni Primavera, koliko god odlična bila. Prije svega moram spomenuti zvuk na glavnim stagevima koji je bio pretih, posebno Heineken stageu u kojem se Van Morrison i The xx gotovo i nisu čuli. Na svu sreću, Arcade Fire je svirao na Mango stageu koji je očito bio bolje ‘poštelan’. Drugi važni problem su neki izvođači koji nisu dobili najbolje termine za ono što mogu pružiti. Tako su neki bili zakinuti (Van Morrison, Angel Olsen…), dok su neki bili debelo precijenjeni poput Seu Jorgea…

    Bilo kako bilo, s obzirom na ovogodišnje iskustvo, moram priznati da čekam trenutak kada će objaviti line-up za sljedeću godinu pa da lagano krenem s pripremama za novo izdanje jer ovo je festival po mojem šmeku u kojem sam uživao na najvišem nivou.

    Atmosfera

    U mojoj dosadašnjoj festivalskoj karijeri, preporuka za festivale bila bi ovakva: ako želite gledati isključivo headlinerske nastupe, posjetite INmusic, ako želite posebnu festivalsku atmosferu, skoknite do Szigeta i nećete požaliti, ako želite 12 sati neprekidne poslastice omiljenih vam bendovima, Primavera Sounds je najbolje rješenje!

    Top 5 najboljih nastupa

    1. Arcade Fire (Mango)
    2. King Gizzard & The Lizard Wizard (Primavera)
    3. The Black Angels (Ray-Ban)
    4. The Afghan Whigs (Ray-Ban)
    5. Operators (Backstage)

    Top 5 najgorih nastupa

    1. The Growlers (Heineken)
    2. Seu Jorge (Ray-Ban)
    3. Cigarettes After Sex (Apolo)
    4. Broken Social Scene (Ray-Ban)
    5. The xx & Bon Iver (Heineken)
    Muziku podržava