Taylor Swift: Album “Folklore” nije alternativni indie folk album unatoč naslovu koji to obećava

Vidjevši sliku sa stranice Taylor Swift na početnoj stranici svog Facebooka u kojoj objavljuje izlazak novog albuma “Folklore“ već sljedeći dan, postala sam jako uzbuđena. Ne bih za sebe rekla da sam Swiftie, ali pratim Taylor Swift, ili možda bolje rečeno, ona prati mene od moje petnaeste godine. Posljednje albume nisam preslušavala, čula bih nešto na radiju ili kad bih napokon posustala i kliknula na video spot koji mi je YouTube neumorno preporučivao dva tjedna.

View this post on Instagram

In isolation my imagination has run wild and this album is the result, a collection of songs and stories that flowed like a stream of consciousness. Picking up a pen was my way of escaping into fantasy, history, and memory. I’ve told these stories to the best of my ability with all the love, wonder, and whimsy they deserve. Now it’s up to you to pass them down. folklore is out now. 📷: Beth Garrabrant

A post shared by Taylor Swift (@taylorswift) on Jul 23, 2020 at 9:06pm PDT

Ali razlog zbog kojeg me ova slika koja najavljuje novi album toliko uzbudila bila je upravo u naslovu albuma i samoj Taylor na naslovnici u bijeloj haljini s čipkom koja podsjeća na neka protekla vremena. Naslov i slika podsjetili su me na jedan od najdražih uradaka Taylor Swift- pjesmu “Safe and Sound”. Ta pjesma odskače od Taylorinog popa pa čak i countryja i za sebe stvara neki novi melankolični prostor koji bi savršeno pristajao ideji ovog albuma. Zajedno s bendom The Civil Wars, Taylor je stvorila magičnu folk pjesmu u doba kada je uglavnom bila kategorizirana u žanr popa.

No moje uzbuđenje naglo je splasnulo kad sam čula taktove prve pjesme na koju sam kliknula. Nakon prve, poslušala sam još jednu, pa još jednu i situacija je bila ista. Izuzev par pjesama, ovaj album u cjelini jednostavno nema zvuk indie folka.

Možda će netko reći da su folklor priče i usmena predaja, pa uzevši u obzir da je svaka pjesma perspektiva jednog lika u priči koju čini ovaj album, to opravdava naslov. Taylor jest vrhunski pripovjedač i tekstopisac. Ali to nije ništa novo – svaki njen album sadrži pjesme koje u malo riječi slikaju slike u kojima se svaki slušatelj može vidjeti. Čar u tekstovima njezinih pjesama jest da se ne suzdržava u dijeljenju svoje intime sa svijetom, te se dogodi onaj magičan proces u umjetnosti gdje individualno postane univerzalno jer su emocije koje naviru iz njenih pjesama nešto što svi prepoznaju.

S druge strane, iako ove pjesme trebaju biti ispričane iz perspektive likova, lako bi mogle biti ispričane iz Taylorine perspektive jer slušanjem ne biste prepoznali razliku od njenih prijašnjih pjesama, izuzev eksplicitnog navođenja imena ili muških zamjenica. Pa tako u pjesmi „Betty“ priču priča mladić, a podsjeća na pjesme s početka karijere u kojima prevladava tinejdžerska ljubav. Očita razlika je usna harmonika koja „popravlja sliku“ i slušatelja podsjeća na folk glazbu.

Međutim, većina melodija i zvukova ovog albuma ne sliči na alternative, indie, folk, i slične podžanrove glazbe već na miks njezinih prijašnjih albuma.

Pa tako na primjer mnogo pjesama podsjeća na njen album “Red“. Čak i pjesma “Exile” s bendom Bon Iver, koju bi jedinu mogli kategorički svrstati pod indie, podsjeća na pjesmu “The Last Time” s tog albuma, koji je svrstan pod kategorije pop, rock i country. Za alternativni album naziva Folklore očekivala sam više akustičnog stripped down zvuka koji bi bio savršen ambijent za pričanje priča iz folklora.

Ukratko, ovaj “alternative indie” album zvuči kao kompilacija laganijih pjesama koje možete naći na bilo kojem od njenih posljednjih nekoliko albuma. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem da je album loš. Naprotiv, pjesme su karakteristično sjetne i romantične i Taylorina vještina pripovijedanja čini ovaj album kvalitetnim komadom glazbe. No, jednostavno ne vidim kako može pripadati indie folk kategoriji (izuzev korijena riječi u naslovu koji odgovara imenu žanra) i asocirati na glazbu Iron&Winea, Sufjana Stevensa ili Bon Ivera.

Iako je razočaranje neispunjenim obećanjem tu, album je  je iznimno dobro izveden. Primarno u idejnom konceptu pojedinih pjesama kao zasebnih priča koje se povezuju u cjelinu, te kvalitete pjesama koju kod Taylor očekujemo. Osim pametnim tekstovima, iskače melankoličnom atmosferom  i daškom tuge u svakoj pjesmi. Album će definitivno biti jedan od istaknutijih u njenom opusu, samo što će, prema mom skromnom mišljenju, žanrovski biti krivo označen.

Autor recenzije: Mirna Zaimović