Bolje Lačni Franz nego siti Franz Ferdinand

Najsvježije izdanje u ediciji “The Ultimate Collection” kolekcija je najpoznatijih radova grupe Lačni Franz na prvom disku, te isto to od Zorana Predina na drugom disku.

To je odlična vijest, iz razloga što je Lačni Franz snimao za ugasli Helidon, a Predin za Dallas Records, te ta činjenica budi nadu da će možda u budućnosti cijeli opus Lačnog Franza biti (opet) dostupan na CD-u, ako ga netko dobrodušno otkupi. Neko je vrijeme u opticaju bio box set sabranih Franzovih djela “Kaj bi mi brez nas”, a danas se ne može nabaviti niti u Ljubljani, čak i ako šarmirate prodavača/prodavačicu i kažete da je Slovenija veća od Rusije.

Razlozi zbog kojih potpisnik ovih redaka tako bolno i tako glasno uzdiše za radovima Lačnog Franza prisutni su na prvom disku. 18 komada, 77 minuta, 0 krivih izbora. Nedostaje, između ostalog, i “Zdravljica”, razbarušena obrada slovenske himne, no vremena i prostora je malo, a pjesama kandidata za best-of puno (gdje je, recimo, “Okupatorka”, poznata pod nazivom “City of Blinding Lights” grupe U2?).

Od početka osamdesetih pa do sredine devedesetih Franzi su prešli dug put, od folk rock pjesama karakterističnih za zadnju fazu, preko stadionskih popijevki iz sredine i kraja osamdesetih, i psiho-punkerskih melodija s početka karijere. Raspored pjesama na prvom disku je zanimljiv, obrnuto kronološki, čime je dobiveno polagano uvođenje u ‘materiju’: iz pristupačnih pjesama koje pjevač Zoran Predin izvodi rutinirano i opušteno kreće se u emocionalno intenzivnu punk rock deračinu.

Pjesme Lačnog Franza su poput trovremenskog tafta: postojane su u svim glazbenim stilovima. Njihova je dodatna kvaliteta što se nisu uzimali previše ozbiljno, ali su ozbiljno stvarali muziku. Ovim pjesmama ne smetaju čak niti zastarjeli aranžmani koji su bili popularni samo u osamdesetima i u sredinama koje uistinu vole samo osamdesete (kao što je to Zagreb).

Predin (je) svoje pjesme redovito izvodi(o) s mnogo ironije i humora, no rijetko (je li ikad?) je ispadao banalan, djetinjast i prizeman. Upravo se tako može nazvati činjenica da je na ovitku izdanja naveden krivi raspored pjesama, kao i da su naslovi nekih pjesama ‘poboldani’, a neki nisu. A siroti Zoran tako se potrudio, čak je napisao i prigodni tekst za ovu kompilaciju.

Jedina faza u kojoj je Predin autorski popustio zbila se početkom devedesetih: pjesme iz tog perioda, na početku njegove solo karijere, smještene na početku drugog diska, nisu u potpunosti na nivou pjesama iz ostalih faza. Doduše, kompilacija mora biti i reprezentativna, a tih nekoliko pjesama lako se preskoči pritiskom na tipku ‘skip’. Tijekom svoje solo karijere Predin je također nastavio šarati, najbolje se snašao u gipsy-swingu, stilu koji dozvoljava da njegov šarm velikodušno curi iz svih rukava, humor dobiva prostor da se razmaše, a sam stil dodaje dobrodošlu dozu topline i neposrednosti u Predinov zvuk.

Od svih kompilacija, ova nekako najmanje zaslužuje naziv ‘ultimativna’: dijelom zbog propusta nemara u kući Croatia Records koja je radila ovitak, a dijelom zbog toga što od svih muzičara koji su dobili čast da budu zastupljeni na ‘Ultimate’ kompilacijama, Zoran Predin ima najviše šanse da snimi još kakav naramak kapitalnih djela koja će biti neizostavna na nekoj kompilaciji iz 2036.