Bilo jednom na otoku Wight…

    2471

    The Who

    Live At The Isle Of Wight Festival 1970

    dvd

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: Eagle Vision / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Heaven and Hell
    2. I Can’t Explain
    3. Young Man Blues
    4. I Don’t Even Know Myself
    5. Water
    6. Shakin’ All Over/Spoonful/Twist And Shout
    7. Summertime Blues
    8. My Generation
    9. Magic Bus
    10. Overture
    11. It’s A Boy
    12. Eyesight to the Blind (The Hawker)
    13. Christmas
    14. The Acid Queen
    15. Pinball Wizard
    16. Do You Think It’s Alright?
    17. Fiddle About
    18. Go To The Mirror
    19. Miracle Cure
    20. I’m Free
    21. We’re Not Gonna Take It
    22. See Me Feel Me / Listening To You
    23. Tommy Can You Hear Me?
    24. Substitute (bonus)
    25. Naked Eye (bonus)

    Godina je 1970. Mjesto zbivanja je otok Wight. Broj okupljenih poklonika glazbe je 600.000. Festival se održava već treću godinu za redom.

    Na pozornici su nastupili grupe The Doors, Emerson, Lake & Palmer te
    izvođači poput Milesa Davisa i Leonarda Cohena. Sve govori o moguće najvećem glazbenom okupljanju ikada.

    S druge strane, ograde koje su odvajale publiku koja je platila ulaznicu i mnogobrojne koji su to odbijali učiniti smatrajući da je glazba javno dobro dostupno svakom, nasilno su se urušavale. Miris revolucionarne 1968. još se osjećao u zraku a mnogobrojni nezadovoljnici koji danima nisu spavali i koji danima jesu konzumirali svakakve opijate, postaju prijetnja nastavljanju festivala.

    U noći 30. kolovoza u 2 sata ujutro na pozornicu se penju četiri člana grupe The Who. Zajedno s njima na daske koje život znače se penje i Murray Lerner te s nekoliko 35-milimetarskih kamera ovjekovječuje ovaj dokument ultimativnog rocka.

    Muziku podržava

    Priča je to odavno poznata svim velikim poklonicima spomenute grupe te mnogobrojnim obožavateljima rocka. Mnogi već odavno u svojim fonotekama imaju nastup The Whoovaca na Isle of Wightu, a ni videosnimka nastupa nije ništa novo. Stoga, čemu nova recenzije? Ipak, novo izdanje sa zvukom poboljšanim na 5.1 Surround i DTS (remasterirano pod supervizijom samog Townshenda), dvije prije neobjavljene pjesme te novi – četrdesetominutni – intervju s Townshendom, zaslužuje koju novu riječ.

    Već prvih nekoliko taktova diska odaje da se radi o odavno izumrlom rock-zvuku, neispeglanom, neotesanom, neuhvatljivom te zadivljujuće snažnom i zavodljivom. Četrdesetogodišnja patina vremena – koja se na snimci itekako vidi – dodatno doprinosi dojmu da se radi o veličanstvenom rock-spomeniku proto-punk grupe sklone izletima u hard-rock- blues.

    Od početne “Heaven and Hell” preko izvedbe rock-opere “Tommy” sa završnom “Tommy Can You Hear Me?” disk grmi spontanošću, elementom kojeg je u današnjoj glazbi i nastupima sve teže pronaći. Entwistle – koji je odjeven u skeletor-odijelo očito bio uzor Fleau na nastupu kod dvorca Slane i Wesu Borlandu kroz brojne godine njegovog sviranja – svojim bas-dionicama drma svaku od 600.000 prisutnih glava.

    Moon svojim frenetičnim bubnjanjem gradi kralježnicu sastava te zasigurno s Johnom Bonhamom negdje odozgo s podsmjehom gleda na svoje mnogobrojne oponašatelje. Townshend, smješten iza Gibsona, prepoznatljivim kružnim pokretima desne ruke – koji u pop- rock povijesti ima isto mjesto kao ‘moonwalk’ ili ‘Till-hammer’ – dirigira cjelokupnim orkestrom te daje do znanja Hendrixu – koji je gledao negdje iza ugla – da se ne boji konkurencije. I naposljetku Daltrey u preuskim trapezicama i s elastičnim glasom demonstrira umijeće pjevanja kakvo se danas vrlo rijetko čuje.

    No nakon odgledanog nastupa gledatelj počinje gledati intervju s Townshendom i – šok! U prvih nekoliko rečenica postaje jasno da on uopće nije uživao prilikom nastupa te da je radio s troje ostalih članova jer jednostavno nije imao izbora. Tu postaje jasno da se te ljetne večeri na toj pozornici stvarala umjetnost u pravom smislu te riječi.

    Kao pravi umjetnik, singer/songwriter, Pete je pod cijenu vlastite nelagodnosti sve podredio glazbi i poruci koju ona odašilje. Ovo je vrlo važan trenutak – možda i najvažniji na disku – koji govori o nepotrebnosti dobrih međusobnih odnosa unutar grupe da se napravi istinsko remek-djelo. On glazbi pristupa s velikom ozbiljnošću, kao radnik (čak je i odjeven u kombinezon) koji će pod cijenu svega završiti započeto djelo.

    Za festival na otoku Wight godine 1970. govori se da je najgore organiziran festival na kojem su organizatori, braća Foulk, izgubili 180.000 dolara. Razočarani gubitkom izjavljuju da festivala više neće biti. Kažu: “Počelo je kao prekrasan san, ali se pretvorilo u čudovište”.

    Ali umjetnost ne izvlači uvijek pozitivnu bilancu na bankovnom računu. Ponekad nije ni pretežito lijepa, ponekad izgleda kao čudovište. Čudovište koje – u ovom slučaju – prokleto dobro svira!

    Muziku podržava