Apsolutno sve na svom mjestu

Staviti bilo koju uspješnu i dugotrajnu karijeru u stotinjak minuta i više je nego nemoguća misija, pa tako to nije uspjelo niti Dadi Topiću. No, to sigurno niti nije bio cilj ‘misije Kerempuh’, već je to bilo napraviti jedan pravi, klupski koncert za odabranu publiku koja zna po što je došla, s izvođačima koji pak točno znaju što joj treba.

S tog aspekta, a i sudeći po reakcijama i međusobnim interakcijama svih aktera ovog koncerta, nema nikakve sumnje da su svi dobili što su htjeli. Muzičari veliku potporu publike, a ona jedan kvalitetan koncert.

Koncert koji bi se, da je kojim slučajem sniman Americi, sigurno zvao “Unplugged in Kerempuh”, no nama i ovako odgovara, a i oni nemaju Kerempuh, pa je to plus više za nas.

Dakle, Kerempuh je bio svjedok jednog krasnog i finog podsjetnika na vremena u kojima se na muziku doista gledalo kao na umjetnost. Zato je njihova ostavština nešto što bi, kao recimo, u ovom slučaju, svakako trebalo zabraniti nezakonito ‘eksploatirati’, i proglasiti kulturnom baštinom.

Koja je ovdje prezentirana uz uporabu struje svedenu na najmanju moguću (ili bolje reći potrebitu) mjeru, što mi se, iako sam veliki ljubitelj bučnijih koncerata, s vremena na vrijeme zna dopasti, a to je slučaj s ovim materijalom. U prvom dijelu zato što je kompletan sound izuzetno bogat, sočan, decentan, a opet nenametljiv i nenapadan, ali i jednako zato što ima dosta rockerskih highlight momenata, u kojima se dobiva znatna količina ‘buke’.

Ipak, ono što mi je nekako najbolje ‘sjelo’, koliko se to može doživjeti bez vizualnog ‘kontakta’, je kombinacija rockerskih nota s orkestralnim izvedbama ekipe Alana Bjelinskog, koja je kontinuirano stvarala ‘ozbiljniju’ atmosferu, koja je bila u potpunoj fuziji prije svega s muzikom koju je pratila, ali i s prostorom u kojem se sve ovo odvijalo.

Priznajem da sam ljubitelj kombiniranja simfonija sa svim rockerskim podžanrovima, no i da nisam, nikako ne bih, najprije smio, a potom i mogao reći da ova ovdje nije svjetska.

Jednako tako, rockerski dijelovi su u potpunosti zadržali svoju identifikacijsku nit (“Makedonija“), što i ne čudi, jer su za ovaj koncert angažirani doista sjajni muzičari, pravi rockeri, znalci starog kova, kakve se danas, na žalost, sve rijeđe može čuti.

Od glavnog lika ove priče, Dade Topića, preko Vedrana Božića, Josipa Bočeka, Ratka Divjaka, Davora Čivraka, Janija Modera, Dubravka Voriha, Gabora Bunforda, Damira Farkaša, pa sve do Kornelija Kovača koji je svojim klavijaturističkim ‘intervencijama’, treba li to uopće reći, nešto poput Alanove ekipe, naprosto briljirao.

Uostalom, tako je to kada se na istom (pravom) mjestu u isto (pravo) vrijeme nađu (pravi) ljudi koji tu i trebaju biti, bez ‘slučajnih’ prolaznika. A što se tiče samih pjesama, kako je istaknuto u uvodu, teško je bilo očekivati sve, baš sve ‘zlatnike’ iz Dadine kolekcije, pa su mi tako najprije na um pale “Pjesma No 3” i “Život u čizmama s visokom petom”, koje nekako nedostaju, no zato se većina ostalih glavnih Dadinih ‘koloseuma’, ponajprije iz perioda s grupom Time, našla na svom mjestu.

“Da li znaš da te volim“, “Makedonija”, “Rock ‘n’ Roll“, ovoga puta “… u Zagrebu”, zatim “Princeza“, koja uključuje vokalno gostovanje Ivane Husar Mlinac (kao i “Ti“), ili naslovna stvar s zadnjeg albuma “Apsolutno sve“.

I da, back vokali također su ekipa koja je odradila ‘zvjerski’ dio posla, i svakako ih treba spomenuti; Vladimir Pavelić, Dragan Brnas-Fudo, Ivana Čabraja, Daria Hodnik Marinković.

A tu su i veliki poklon bonusi, dvije prekrasne pjesme Korni grupe s početka sedamdesetih, “Etida” i “Jedna žena“, koje su, ako se dobro sjećam, A i B strana istog singla. Sve su te pjesme odlično odsvirane, tako da mislim da nije bilo većih problema prilikom postproduciranja, ali treba reći da je i to jedan od bitnih segmenata, koji je također napravljen odlično (Damir Farkaš, Dragutin Smokrović, Smokva Studio).

Bez pretjeranih kozmetičkih dorada i prerada, tako da svako tko sluša ovaj album u potpunosti može biti ispunjen i imati osjećaj da baš u tim momentima nazoči koncertu.

To je svakako plus onima koji nisu bili, a onima koji jesu i koji su svojim spontanim aplauzima zasluženo nagrađivali izvođače, dodatan poklon i materijal uz kojeg će se vječno prisjećati nečeg lijepog, dio čega su i sami bili.